Stečaj ne mora značiti smrt: Nakon Peveca uzeo bih i Jadrankamen

Darko Šket jedan je od rijetkih Hrvata koji ne treba strahovati za posao. Ima dobre stručne reference, ali i radi u propulzivnoj branši. Naime, izvlačenjem Peveca iz stečaja pokazao je da je jedan od najboljih stečajnih upravitelja. A kako je u Hrvatskoj svakim danom sve više stečajeva, eto dobitne kombinacije. Nakon dobro obavljenog posla u kompliciranom stečaju Peveca, Šket može birati posao. Pevec je jedan od rijetkih stečajnih priča sa sretnim završetkom. Tvrtka je nastavila poslovanje, oko 850 radnika ima posao, dok dobavljači sada imaju pouzdanog partnera s 12 prodajnih centara. U pravilu su stečajevi u Hrvatskoj završavali likvidacijom tvrtke i slanjem svih radnika na burzu. – Kasno pokretanje stečaja jedan je od najčešćih uzroka zašto je nemoguće nastaviti djelatnost. U ovom slučaju u Pevecu je na vrijeme pokrenut stečaj bez obzira što vlasnik nije bio tome sklon – kaže Šket. Nabraja taksativno tri razloga kada uprava mora pokrenuti stečajni postupak. Ako je žiro -račun u blokadi više od 60 dana, ako je firma prezadužena ili ako prijeti insolventnost, uprava nema izbora nego se odmah kreće u “stečajnu avanturu”. Međutim, mnoge uprave se oglušuju iako im tvrtke nisu prošle “sistematski pregled” i zrele su za stečajnu terapiju.

Uprave nevoljko pokreću stečaj. Pogotovo je to čest slučaj kada je jedna osoba vlasnik i menadžer tvrtke. Nikome se nije lako pomiriti s gubitkom vlasništva i novca. Pogotovo se teško pomiriti s time da je propao san u koji je netko, u ovome slučaju obitelj Pevec, uložio cijeli svoj život.

Banke više vole nekretnine

Međutim, zašto vjerovnici, a to su bile banke i dobavljači, nisu prije pokrenuli stečaj kada je i osrednjem ekonomistu bilo jasno da Pevecov dug od 1,8 milijardi kuna nikada neće biti naplaćen. Bilo je lako izračunati da se od njegove imovina može maksimalno utržiti nekih 500-600 milijuna kuna. – U trenutku pokretanja stečaja nisu svi dugovi prema bankama bili dospjeli. Tek kada se otvori stečaj, onda dospijevaju svi dugovi. Banke nerado pokreću stečajne postupke zato što obično imaju osigurane svoje tražbine hipotekom na nekretnine – kaže Šket koji nije mogao precizno odgovoriti koliko bi bilo spašeno radnih mjesta da su se u Hrvatskoj na vrijeme počeli provoditi stečajevi. Ali je uvjeren da su se neke tvrtke i radna mjesta mogla spasiti. – Činjenica je da se ne može generalizirati. Imate neke djelatnosti u kojima i da je na vrijeme pokrenut stečaj nije bilo moguće spasiti tvrtku. Gubitak se stvara u samoj supstanci i u tekućem poslovanju.

Osnovni uvjet je da se nakon otvaranja stečajnog postupka ni pod kojim uvjetima ne smiju stvarati gubici. Zato stečajni upravitelj odgovara osobnom imovinom i predviđene su velike sankcije – kaže Šket. Iako nas političari često uvjeravaju da stečaj nije bauk, Šket iznosi jedan porazan podatak. – Po definiciji osnovni razlog za pokretanje stečajnog postupka je generalna ovrha i namirenje vjerovnika. Nije osnovni cilj nastavak poslovanja – kaže Šket i vraća nas u gorku Hrvatsku stvarnosti. On zapravo demantira ministara financija Slavko Linić, kojega su još za vrijeme Račanove Vlade zvali mister stečaj, a koji je stalno tvrdio da stečajevi samo znače promjenu vlasničke strukture. Međutim nije tako. Bilo bi dobro kada bi svi stečajevi završavali kako je završio stečaj Peveca. Neodgovorni i nesposobni vlasnik gubi vlasništvo, vjerovnici postaju vlasnici, nastavlja se djelatnost tvrtke i radnici zadržavaju posao. Međutim, uglavnom se događa to da nakon stečaja ostaje samo gola trava kakva je ostala iza stečaja Kamenskog. Pevec je izuzetak a ne pravilo. Je li svugdje u svijetu smisao stečaja samo da se namire vjerovnici? – Naš stečajni zakon je prepisan iz germanskog pravnog sustava – kaže Šket dodajući kako nije dobro da po našem Zakonu o stečaju stečajni upravitelji ničim nisu stimulirani da nastave djelatnost tvrtke. Dapače, izlažu se velikom riziku i plaćanju velikih penala, a da pritom ne dobiju nikakvu nagradu ako zadrže djelatnost. Tako je i Šket za spas Peveca dobio istu nagradu kao i da ga je likvidirao i da više ne postoji. Kaže da nisu točna medijska nagađanja o velikim nagradama stečajnih upravitelja. On će za dvogodišnji rad na stečaju Peveca dobiti oko 300.000 kuna neto.

Loše upravljanje

Ponekad su, kaže, inertni i vjerovnici koji bi trebali biti zainteresirani za usmjeravanje stečajnog postupka. Ako stečajni upravitelj procjeni da je likvidacija bolja za podmirenje vjerovnika, on će predložiti takav scenarij sucu i stečajnim vjerovnicima. Oni uvijek mogu reći da nisu s time zadovoljni i da imaju bolji prijedlog. Pa zašto se onda to ne događa? Znamo da su banke, koje su u stranom vlasništvu, uglavnom najveći vjerovnici tvrtki koje propadaju. Netko bi mogao izvući zaključak da stranim bankama nije u interesu da se nastavlja djelatnost i zato one priželjkuju da se tvrtka likvidira a da strane tvrtke dođu na njihovo mjesto. – Ah, to može biti dobar zaključak.

U slučaju Peveca je u početku bilo, ja bih rekao, nerazumijevanja. Borio sam se da se zadrži poslovna sposobnost društva i da dobavljači ostaju u tom odnosu. Međutim, banke su pokazale da ne žele ulaziti u vlasništvo niti društva niti imovine. Nisam išao tako daleko u razmišljanju da je možda iza tih poteza banka, koje su u nekim trenucima bile kočnica, stoji netko kome ne odgovara oživljavanje Peveca. Kasnije se pokazalo da je bilo i takvih planova. Pitali su tko je taj Šket koji dolazi oživljavati mrtvaca – kaže Šket. Oni su se vjerojatno pitali što će nam sada još jedan trgovački centar kada ih već ima dovoljno u kojima možemo kupovati klima uređaje i građevinski materijal. Dakako, iz inozemstva. Tko je pravio najveće opstrukcije, a tko je najviše pomogao da se izvuče Pevec? – Mogu reći kako je s vremenom želja da se društvo održi, možda je to malo pjesnički rečeno, prešla i na banke jer ovo je najveći stečaj u Hrvatskoj po mnogim parametrima. Ne bi bilo logično da su banke protiv toga. Polako se njihovo protivljenje pretvaralo u suradnju – kaže Šket. Zagonetno kaže da je s nekim bankama bila malo više a s nekima malo manje problema. Radnici su bili jako kooperativni i pomogli su da se Pevec izvuče. Ovih 850 radnika koje sada imaju posao u Pevecu jako su zadovoljni. Šket nam otkriva da blagajnica ima okom 3.600 kuna neto. Dodaje kako su vrlo kooperativni bili i dobavljači. Prisjeća se kakav je kaos zatekao u Pevecu kada je otvoren stečaj. Nije bilo vode ni struje, namirnice su se kvarile po frižiderima, a u mraku su sjedili radnici koji su čuvali prodajni centar. – Odmah sam počeo razgovarati s dobavljačima. U nekoliko dana razgovarao sam s njih nekoliko stotina kako bismo poboljšali ponudu jer je nakon pet mjeseci štrajka ponuda zaista bila mizerna. Moram reći da su me najveći dobavljači podržali. U početku su me malo gledali, ali su me kasnije snažno podržavali – ističe Šket. Razlog posrtanja najvećim dijelom leži u tome što se s tvrtkom loše upravljalo. Kobna odluka je bila kad su se 2007. godine odlučili proširiti na regiju. Ekspanzija u regiji se financirala iz tekućeg poslovanja. Nisu se plaćali dobavljači nego se gradili centri u Banja Luci, Beogradu, Slavonskom Brodu i Makedoniji. Dobavljači su krajem 2009. godine izgubili strpljenje i pokušali su prisilno naplatiti dugove.

To je odvelo Peveca u blokadu i stečaj. – Nemojte mene pitati zašto su dobavljači pristajali na tako duge rokove plaćanja – kaže Šket. Sada Pevec robu plaća najkasnije u roku od 60 dana, dok neke robe plaća čak i avansno. Sadašnji vlasnici su država oko 23 posto, Hypo banka 7,5 posto, Samoborka d.d s oko 6 posto, zatim Končar kućanski aparat, Hrvatske šume, Croatia osiguranje.... Prvih 25 dioničara ima preko 50 posto temeljnog kapitala. Svi su vjerovnici namireni.namireni. Radnici su dobili svoj plaće, a vjerovnici su se odrekli novčanih potraživanja u zamjenu za ulazak u vlasničku strukturu novog Peveca. Da ne bi bilo zabune, ovaj Pevec ne vrijedi ni približno onoliko koliko su bila potraživanja vjerovnika, ali bolje i to nego da je sve otišlo u likvidaciju. Banke bi se namirile iz prodaje nekretnina, a dobavljači ne bi dobili ništa. Stečaj je trajao nešto više od dvije godine, što je u granicama europskog prosjeka. Inače, stečajevi u Hrvatskoj traju znatno duže. Možda je najbolji primjer Nama koja ima neke od najboljih lokacija u Zagrebu i koja je u stečaju više od 10 godina. Kome to odgovara? – Valjda radnicima Name odgovara jer rade i primaju plaću. Jedino je problem što tvrtka u stečaju ne može s radnikom potpisati ugovor na neodređeno vrijeme – kaže Šket. Kada je riječ o Nami, vjerojatno je posrijedi neki spor koji otežava rasplet. – Zanimljivo je da je stečaj Peveca bio dosta medijski eksponiran, dok o Nami nitko ne govori. Malo mi je čudno što traje tako dugo. Ne vidim da bilo tko radi pritisak da se riješi taj spor. U svakom slučaju nekome odgovara – kaže Šket.

Greške s Jadrankamenom

Sada su aktualni stečajevi Jadrankamena i Diokija. Šket kaže da je imao neku vrstu ponuda da dođe u Jadrankamen, ali o njoj nije ozbiljno razmišljao jer je tada još uvijek nije bio završen stečaj Peveca. Što je najbolje rješenja za Jadrankamen ako se želi nastaviti proizvodnja i sačuvati radna mjesta? – U Jadrankamenu, koliko sam čuo od nekih vjerovnika, žele zadržati proizvodnju. To žele ostvariti pod nadzorom stečajnog upravitelja a ne neke druge grupe ljudi – kaže Šket dodajući da treba napraviti analizu o perspektivi Jadrankamena. Treba napraviti analizu je li poslovanje u Jadrankamenu profitabilno. Umjesto toga, u Jadrankamenu se vode borbe tko će biti stečajnu upravitelj. Da dobije službeni poziv, ne bi ga odbio. – Prihvatio bih. Ne bih imao problema da odem dolje. Nikada do sada nisam imao problema, bio sam u Željezari Sisak, Česmi Bjelovar...

Proveo sam 30-ak većih i 15-ak manjih stečajeva – samouvjeren je Šket dodajući da se o stanju u Jadrankamenu trebala oglasiti i udruga sudaca. – Mislim da je izostala reakcija udruge sudaca jer je to sudski postupak. Nije stečajni upravitelj došao dolje jer mu se to sviđa nego je organ sudskog postupka. Oni su trebali reći da stoje iz posla kojeg je dolje trebao obaviti stečajni upravitelj – ističe Šket. Spreman je odgovoriti i na pitanje koliko zarađuju stečajnu upravitelji. Kaže da se o tome u medijima svašta piše. Spominju se cifre koje nemaju veze sa stvarnošću. – Vrlo rado ću vam reći kolika je nagrada za stečajnog upravitelja. Maksimalna nagrada stečajnog upravitelja je 300.000 kuna neto ako je visina imovine u stečajnom postupku veća od 6 milijuna kuna. Ta se nagrada umanjuje za akontacije koju stečajni upravitelj prima dok traje postupak. To znači da ja za Pevec mogu dobiti još 60.000 kuna neto – ističe Šket. Postoji dosta primjedbi na rad stečajnih upravitelja. Znaju se pročitati optužbe na njihov račun kako rade za nečije interese. Šket ustaje u obranu svojih kolega. – Ne mogu reći nijedan primer da je netko služio nečijim posebnim interesima – kaže Šket dodajući da je svaki stečaj specifičan. Tek kad stečajni upravitelj uđe u tvrtku vidi što se tamo nalazi. Slaže se da je percepcija u javnosti da se svašta događalo, ali ne želi špekulirati je li neki stečajni upravitelj nekome pogodovao. Nema dobre prognoze za hrvatsko gospodarstvo. Otkriva nam kako neki ugledni dobavljači doslovce moraju skupljati za plaće svojih radnika. Novi vlasnici Peveca jako su zadovoljni njegovim radom. Nedavno je potpisao petogodišnji ugovor koji je, otkriva nam, bolji od ugovora koji je imao kao stečajni upravitelj. Ali to ne znači da se ne bi prihvatio nekog izazovnog stečaja.