Izdanje:
U svom razvoju psihoanaliza se bavila, a bavi se i danas, analizom i interpretacijom umjetničkih djela, jer ona mnogo govore o nesvjesnim potrebama umjetnika-stvaralaca. Umjetnici su uvijek “osluškivali” svoje nesvjesno i svojim kreacijama priopćavali svoje nesvjesne sadržaje publici. Na pitanje zašto sam počeo pisati teško da mogu dati točan odgovor. Možda su to moji nesvjesni mehanizmi u interakciji sa samim sobom i sredinom koja me okružuje. Nešto poput psihoanalize, pretvaranje nesvjesnog u svjesno.
Znam da ne mogu, a niti želim mijenjati svijet, pa ispunjenje pokušavam postići barem artikuliranjem pogleda na određene stvari kroz pisanje. Vjerojatno su zato napisane “Metastaze”, “Ljudožder vegetarijanac”, ali i treći roman radnog naslova “2084” koji bi uskoro trebao izaći. “Metastaze” sam pisao bez nekog jasnog cilja, ambicija i velikih očekivanja. Bilo je to nešto kao podsvjesna obrambena reakcija, potreba da na neki način reagiram na određene nepravilnosti koje nas okružuju (a protiv kojih se teško boriti) kroz likove kvartovskih luzera. Svi oni stvoreni su prema stvarnim osobama, njihovim pričama i pogledima na svijet. Tada nisam bio siguran da će to ikoga zanimati. Kada sam već gotovo bio zaboravio na rukopis, spletom slučajnih okolnosti, roman je ipak izdan. Naravno da me iznenadio uspjeh romana, a posebno to što je ubrzo adaptiran i za kazalište i film. Predstava koju je režirao Boris Svrtan 2008. proglašena je najboljom hrvatskom kazališnom predstavom, a film koji je režirao Branko Schmidt, 2009. je proglašen najboljim hrvatskim filmom.
Više od dobrih kritika i nagrada značilo mi je što sam književnost na neki način približio publici drugačijih svjetonazora. Nekoliko puta čuo sam kako ekipa u parku ili na igralištu citira pojedine dijelove romana. “U zadnjih deset godina osim svojih kaznenih prijava, ‘Metastaze’ su jedino kaj sam pročital”, rekao mi je jedan kvartovski BBB. S “Ljudožderom vegetarijancem” situacija je bila drugačija. Na pisanje takvog romana potaknuli su me određeni ljudi i događaji, odnosno moja percepcija njih samih i njihovih “djela”. Kroz lik glavnog junaka htio sam prikazati načine razmišljanja i funkcioniranja određene grupe korumpiranih liječnika. To su ljudi bez skrupula i ikakvih moralnih vrijednosti, a koji nažalost čine stupove našeg društva. No kriminal i korupcija zahvatili su sve segmente hrvatskoga društva, tako da ni zdravstvo nije ostalo pošteđeno toga.
Ne postoji velika razlika u razmišljanju, stavovima i ponašanju likova iz “Metastaza” i onih iz “Ljudoždera vegetarijanca”; stvar je samo našeg opažanja. Jedni su neobrazovani, kradu po dućanima, tuku se na tribinama, psuju na glas i mrze javno, dok su drugi visokoobrazovani, traže i primaju “znakove zahvale”, podvaljuju, prikrivaju, psuju a da ih se ne čuje i mrze po tiho. Zgražaju se nad onima koji to čine javno. To je ono što se zove licemjerje. Posebno želim istaknuti da velika većina liječnika pošteno i časno radi svoj posao i svi oni ugroženi su od te kriminalne manjine koja baš poput parazita želi živjeti na račun drugih.
Moram priznati da me malo iznenadilo kada je Branko Schmidt pokazao interes da s obzirom na temu i prema “Ljudožderu vegetarijancu” snimi film. Ubrzo je napisao scenarij u kojem mi se na prvu ruku nije dopao kraj, smatrao sam da treba završiti happy endom, no sada mi je potpuno jasno da sam bio u krivu. Branko je izvukao najbolje dijelove romana, loše odbacio, a krajem djelo krasi. Tijekom snimanja filma imali smo veliku podršku upravo od struke i svih onih liječnika kojima je stalo da konačno netko progovori i o kriminalu u zdravstvu. Branko Schmidt je opet napravio brz, brutalan, šokantan i duhovit film bez kalkulacija i oportunizma koji nikoga neće ostaviti ravnodušnim.
Ako se netko i prepozna u njemu to je samo njegov problem. Rene Bitorajac je maestralno odigrao glavnu ulogu korumpiranog liječnika dr. Babića, a cijela ekipa vrhunskih glumaca je sjajno odradila posao. Dakle, i kroz “Metastaze” i kroz “Ljudoždera vegetarijanca” iznosim svoje osobno viđenje određenih društvenih anomalija i pokušavam proniknuti u psihu osoba koji tvore određene grupe, a grupa je vrlo moćan medij kojim se lagano može manipulirati. Članovi bilo koje grupe imaju veliku potrebu identificirati se s vođom, a ako je osoba koja ima karakteristike vođe patološka ličnost, zloupotrijebit će psihologiju grupe.
Iskoristit će potrebu ljudi da pripadaju grupi u destruktivne svrhe - bili oni navijači, vojnici, liječnici, političari, čitavi narodi... U svom trećem romanu radnog naslova “2084” kroz dvadesetak likova govorim o pojedincu koji ima problema uklopiti se u sredinu u kojoj su unaprijed zadana pravila i gdje vladaju izvrnute moralne vrijednosti; formalizam, konzumerizam, star-sistem, lažni idoli... Priča se odvija unutar Big Brother kuće i tu susrećemo gomilu neobičnih likova: od tipičnih predstavnika takvih emisija, predstavnika našeg društva, likova iz literature, povijesnih osoba, pa preko božjih poslanika, pojedinih organa, sve do bakterije uzročnice kuge.
Kao i u svakoj grupi i tu dolazi do različitih interakcija među pojedincima i dijelovima tih grupa. Vremenom se njihovi odnosi produbljuju, likovi ostvaruju zajedništvo, a životi im dobivaju novi smisao. Stvaraju se nezaboravna prijateljstva, simpatije, rađaju se ljubavi, mržnje i sve ostale ljudskom rodu tipične emocije, iako je sve to unaprijed zadano i pomno isplanirano, te ograničeno unutar kuće Velikoga Brata. Jedino što nema granica, ljudska je glupost i licemjerje.