Suprotstavio sam se prijedlogu da Ivo Josipović dobije Porina za životno djelo

Koncertom u Hrvatskom glazbenom zavodu, violinist Goran Končar oprostio se od Zagrebačkog kvarteta kojim je upravljao 25 godina. No, daleko od toga da naš proslavljeni violinist koji je svojedobno bio koncertni majstor Royal Philharmonic Orchestra u Londonu, Zagrebačkih filharmoničara i Zagrebačke filharmonije, razmišlja o umirovljenju. Pred njim je nova solistička karijera, ali i još mnogo neobavljena posla na sređivanju hrvatske glazbe u kojoj djeluje s razine predsjednika Instituta hrvatske glazbe. Na toj je funkciji cijenjen ne samo zbog svog minulog rada, nego i za naše prilike dosta neustrašivog karaktera koji se ne plaši otvoreno govoriti o prilikama u domaćoj glazbi, kulturi i društvu uopće, pa se ni kao član Upravnog odbora Porina nije plašio suprotstavljanju prijedlogu da predsjednik Ivo Josipović ove godine bude nagrađen Porinom za životno djelo u klasičnoj glazbi.

f: Za početak, s kojim ste se argumentima suprostavili tom prijedlogu?

Moram priznati da nisam bio za to da se Ivi Josipoviću dodijeli nagrada za životno djelo jer je on u ovom trenutku predsjednik države i ne treba mu nagrada za koju će mnogi reći da mu je dodijeljena zbog njegove današnje funkcije. Danas je njegova odgovornost nešto posve drugo nego njega kao samo pravnika, skladatelja ili čovjeka koji je bio najzaslužniji za stvaranje sustava ZAMP-a, HDS-a i povezivanje svega o čemu se u zadnje vrijeme jako puno priča. Činjenica je da su se njegova djela izvodila i puno prije nego što je bio toliko moćan da bi mogao prisiliti nekoga da izvodi njegovo djelo. U našim, klasičnim krugovima, rekli bismo da on spada u mekšu varijantu klasične glazbe. Dakle, u odnosu na skladatelje kakav je npr. Kelemen, on je svojom glazbom nastojao doprijeti do šire publike. Čak bih rekao da su to jednostavnije forme od ovih koje su radili drugi skladatelji poput Borisa Papandopula koji bi nas, po mojim standardima, trebali predstavljati.

Kao predsjednik, Ivo Josipović je doživio brojne izvedbe možda i zato što glazbenici računaju da će tako lakše ostvariti neke svoje ciljeve, tako da i ove godine imamo čitav niz nominacija njegovih skladbi za Porin. On bi se kao skladatelj trebao pojaviti na priredbi jer su njegova djela nominirana, ali bilo kakav utjecaj s njegove strane doista bi bio neukusan. I čini mi se da je krajnje neukusno podilaženje pojedinaca oko njega. Recimo, njegova kompozicija “Samba” doživjela je brojne uspjehe i ranije, i nema nikakvih problema da bude nominirana ili da dobije Porina, ali to zaista ne bi smjelo imati nikakve veze s njegovim sadašnjim pozivom. Na kraju je jednoglasno odluka pala na izbor kornista Radovana Vlatkovića, iako je pored Ive Josipovića bilo još nekih drugih kandidata. No, kada vidite za koga je Radovan Vlatković sve snimao i gdje se njegovi CD-ovi nalaze, one je sasvim sigurno jedan od naših vrhunskih predstavnika u inozemstvu. On je profesor u Madridu i Londonu, čovjek svjetskog glasa. Bilo mi je jako važno da u trenutku kada objavimo da je Radovan Vlatković dobitnik nagrade za životno djelo svjetski mediji to objave jer znaju o kome se radi, a zna se dogoditi i drukčije – kada pošaljemo takvu vijest u inozemstvo, oni nas pitaju “a tko je to?”.

f: Razgovaramo uoči dodjele Porina za klasičnu glazbu koja će biti održana 14. svibnja. Kakvo je stanje s klasikom danas?

Klasična glazba kao i sve ostalo zahtjeva određeni sustav. Veliki orkestri su odraz demokratičnosti u društvu. Mi smo imali vrlo dobre orkestre i velike uspjehe, ali su oni jako često ovisili o ličnostima. Vrlo smo rijetko uspjeli uspostaviti sustav koji bi funkcionirao jednako dobro bez obzira na ljude koji ga vode. Ovo može zvučati jako uopćeno, ali kod nas imamo situacije da su neke institucije plaćene da rade jedan posao a rade neki sasvim drugi. Do toga dođe slučajno, čak je nekada teško ustanoviti krivca za to. Sustav je trenutačno u rasulu. Zato smo pokrenuli Institut hrvatske glazbe kao krovno tijelo svih glazbenih udruženja.

f: Iz istih ste razloga nezadovoljstva nedavno dali i ostavku na mjesto predsjednika Vijeća za glazbu u zagrebačkom uredu za kulturu, obrazovanje i šport?

Godinama sam bio predsjednik toga Vijeća koje je svašta pokušavalo. Na primjer, pokušavali smo napraviti procjenu koliko velikih koncerata treba Zagrebu, koliko treba komornih koncerata itd, a onda se sve to sruši jer svaka institucija misli da takav paket može raditi samo ona, zato da bi dobila novce iz proračuna. Niti jedna od tih stvari nije uspjela. Ali uspjeli smo se u Institutu složiti oko toga da nam je, kao prvo, potrebna spoznaja da programe treba planirati dovoljno unaprijed. Drugo, da institucije moraju međusobno surađivati; uzmimo primjer Koncertne direkcije i Dvorane Lisinski, na međusobnim fakturiranjima odu na PDV i razne troškove nepotrebni novci, sve to iz gradskog proračuna. A da ne velim o problemu koji je doveo do urušavanja cijelog sistema, da više od 90 posto novca za kulturu ne ide u programe nego u hladni pogon ili nešto treće. To je razlog zašto sam dao ostavku. Nakon brojnih pokušaja i kritika koje smo kao Vijeće doživljavali, premda smo mi bili samo kao savjetodavno tijelo, kao smokvin list za tuđe odluke, smatrao sam da je na posljednjem natječaju došlo do odluka koji su još više cijelu stvar udaljile od nekakvog sustava gradnje.

f: Možete li navesti neki primjer?

Bilo je rečeno da iz proračuna grada ne želimo plaćati glazbeni život koji će se odvijati izvan Zagreba, a onda je netko ipak odlučio te novce kanalizirati izvan grada. Kada se dogodi da je veliki dio programa izvan dogovora koje smo podržali mi kao Vijeće, a onda mi počnemo primati kritike kao komisija koja donosi odluke protiv odluka gradske skupštine, onda to stvarno nema smisla.

f: Kako tumačite ta “skretanja”?

Znate, takve se stvari uvijek mogu tumačiti na dva načina: jedan je takav način da svakog segmenta možemo napraviti skandal za prvu stranicu da je taj i taj u teškom kriminalu jer je oštetio državu za toliko i toliko novaca, a možemo gledati i dobronamjerno da su pojedinci pokušali spasiti da se neke ozbiljne institucije ne sruše do kraja...

f: Ovaj bi drugi način razmišljanja bio prilično naivan.

U to ovom prilikom ne ulazim. Ali svakako se iz detaljnijeg analiziranja papira iz Gradskog poglavarstva, s točnim podacima što se događalo sa sredstvima, pa usporedbe s analizom stanja u raznim institucijama... bilo bi tu temelja za razne skandale. Na primjer, u osnivačkom aktu Koncertne direkcije piše da su osnovani za pokretanje i plasiranje domaće glazbe, a oni se danas uglavnom bave kupovanjem strane glazbe.

f: Kako ozbiljni klasičari gledaju na cross-over varijante tipa Hausera i Šulića koji su napravili veliki bum prošle godine i osvojili su neke Porine, dok u Porinu za klasiku nisu ni nominirani. Ili da uzmemo primjer nakaradnog estradiziranja zborova u showu HRT-a...

Po mom sudu, umjetnosti bez forme nema. U drugoj polovini dvadesetog stojeća u klasičnoj glazbi moglo se prodavati bilo što. Publika je potpuno bila odustala od te vrste glazbe, u jednom su trenutku klasičnu glazbu preplavili eksperimentalizam i glazba koju doslovno nitko nije mogao slušati. Ili su to bili do te mjere eksperimentalni ili “off” programi da su mogli proći kao nekakav intrigantan događaj, ali kao nekakva glazba koju bi si netko slušao doma, sasvim sigurno ne. To je izazvalo reakciju, pa se došlo do nove jednostavnosti i to se pretvara u cross-over koji prije svega privlači malograđane. Malograđani u cijelom svijetu luduju za trivijalnostima koje im daju osjećaj uzvišenosti. Tako smo dobili “Rat i mir” na petnaest stranica, Beethovenovu Devetu simfoniju u dvije temice itd. Naravno, i u cross-overu postoje talenti, nova energija, a postoje i oni koji se tu šlepaju ne bi li nešto zaradili. Violončelisti Hauser i Šulić privukli su zaista veliku pozornost s preradom Michaela Jacksona, njihov mladost, energija, internet, doveli su do velikog uspjeha. No, ne smijemo zaboraviti da je Šulić sigurno jedan od najtalentiranijih hrvatskih violončelista. Hausera nisam puno slušao, ali Šulića znam s glazbene akademije, znam ga s njegovih natjecanja, on je po svojim sposobnostima doista na pragu velike svjetske karijere. Sad je naravno pitanje hoće li ovaj uzlet s crossoverom netko oko njega, ili on sam znati iskoristiti da se vrati u ono u čemu je doista glazbeni umjetnik ili će se baviti onim u čemu trenutačno imaju veliko zanimanje, ali je pitanje koliko će to trajati. Drugi je par rukava kada u cross-overu imamo nekoga tko nije ni približno tako velik umjetnik, ali uz goleme troškove reklame i pumpanje medija napravi se ime pa se tako u očima javnosti izjednače Luka Šulić i netko tko takva klasa sigurno nije.

f: Neki kažu da takve stvari povećavaju interes za pravu klasiku, u što osobno sumnjam.

Smatram da to uopće ne dovodi do popularizacije klasične glazbe. Miješanje estrade i ozbiljne glazbe neće dovesti do popularizacije klasične glazbe, nego ćete dobiti masu malograđana u koncertnim dvorana koji će biti zadovoljni da su otrpjeli nešto za što mogu reći da je klasika, a jedva će dočekati party poslije toga i da ugledaju nekoliko celebrityja. To je publika koja pada u trans od žutila i zaključaka na prvu loptu, koja se ne opterećuje diferenciranim načinom razmišljanja koji je nužan na nacionalnom nivou, na političkom, nivou, umjetničkom... Ne govorim to zato što klasičnu glazbu doživljavam kao nešto jako usko. Dok sam živio u Londonu imao sam 1983. godine priliku upoznati se i svirati s Chick Coreom, i moram reći da je njegov način pripreme programa čistka klasika. Njegova izvedba spada u vrijednosti klasične glazbe. Pitao sam se u jednom trenutku zašto Chick Corea ne uzme Bartokov koncert jer njegov perkusionistički pristup klaviru nešto je što Bartoku više pridonijelo nego mnogi klasični klaviristi koji to sviraju mekoćom koju Bartok nije želio. Coreu se stavlja u žanr jazza, ali on je sasvim sigurno svjetski umjetnik po svim kriterijima klasične glazbe. Imao sam također priliku upoznati Freddyja Mercuryja jer je isti menadžer tada zastupao njega i mene, njegovi su koncerti također bili pravi umjetnički doživljaji. Ponekad pop rock glazbe imaju forme koje apsolutno spadaju u klasične forme, tako da ne smatram da će nama cross-over programi donijeti više publike, nego mislim da nama i publici najviše može pomoći bolja edukacija. To znači da glazbeni jezik nije nepoznanica, da je glazba nadahnuće. To je klasična glazba dužna vratiti svojoj kulturi i onome što dobiva iz proračuna, a ne da služi za zabavu, najam stolaca, rasvjetu i svega što košta puno više.