Izdanje:
Slavko Midžor / Pixsell
Nakon što je dvadeset i pet godina bio direktor u Elektrokontaktu Vladimir Ferdelji odlučio je otići iz kompanije u kojoj je proveo cijeli radni vijek. Neće na cestu, kaže, budući da će se zaposliti u udruzi menadžera Croma, ali vjerojatno samo privremeno jer ponude stižu sa svih strana, a među njima je i jedna jako zanimljiva i koja se odnosi na mogući angažman na vlasti. Ipak Ferdeljija, po prirodi stvari, najviše zanima ekonomska situacija koja je u Hrvatskoj dramatična.
f: Hoćete li ući u politiku nakon što ste odlučili otići iz Elektrokontakta?
Nisam promijenio mišljenje i dalje smatram da političke stranke služe tome da vam uzmu vlastito mišljenje. U tom svijetu svi moraju misliti jednako kako misli i oligarhija na vrhu. A kako od svega u životu najviše cijenim vlastito mišljenje ne mogu i ne želim biti član nikakve stranke. Ako se po svjetonazoru i ciljevima slažem s nekime, bez obzira od kud on bio, uvijek sam mu spreman pomoći.
f: Je li to ujedno i odgovor na pitanje hoćete li se politički angažirati?
Ne znam što znači angažirati se politički. Nebrojeno puta sam rekao da ako netko treba moje iskustvo i dokazanu uspješnost i ako nam se ciljevi poklope s punim žarom pomoći ću u nekom od segmenata u kojem mogu dati svoj doprinos. U politiku općeg tipa neću ulaziti. Postoje ljudi koji su bolji od mene za to.
f: Jesu li vas zvali na neku od dužnosti?
Ima nekih kontakata i to me dosta razveselilo. Na raspolaganju sam dvadeset godina, ali me nitko nikad nije zvao bez obzira što bih zapravo otišao na nižu plaću jer sam u Elektrokontaktu kao internacionalni menadžer imao izvanrednu plaću. Međutim, s vremenom zadovoljite svoje materijalne uvjete i počnete gledati kako da što više pridonesete ukupnom razvoju. Zato me veseli što su me kontaktirali.
f: Možemo li znati tko vas je zvao i na koju poziciju?
Ne bih više govorio o tome. Prerano je. Među prvima sam vam dao ovu informaciju. Ne želim trčati pred rudo, kako se to kaže.
f: Od Nove godine ste bez posla?
Odlazim iz Elektrokontakta, ali neću ostati bez zaposlenja jer ću se angažirati u Cromi.
f: Elektrokontakt vam je prva tvrtka u radnoj knjižici?
Da, zaposlio sam se tamo 1982. godine kao pripravnik. Najprije sam radio kao tehnolog, pa sam postao šef tehnologije, potom direktor jednog OUR-a i na kraju generalni direktor i predsjednik Uprave.
f: Zašto ste otišli iz uspješne kompanije koja zapošljava više od 1200 radnika?
Elektrokontakt je za njemački koncern EGO, koji mu je vlasnik, dugo godina bio ne samo tvornica za proizvodnju nego i mjesto za razvoj budući da se u Zagrebu konstruirala oprema za proizvodnju cijelog koncerna, ne samo u Njemačkoj nego i šire. Uz taj razvojni segment, proizvodili smo komponente za kućanske aparate, što je osnovna djelatnost koncerna, a imali smo i vlastiti posao s instalacijskim materijalima. S novim vodstvom koncerna promijenila se i strategija tvrtke tako da je cilj ostaviti samo “core business”, a sve drugo “očistiti”. Osnovna djelatnost će se centralizirati u Njemačkoj, a proizvodnja će biti bazirana na međusobnoj konkurentnosti na tri kontinenta - Europa, Amerika i Azija. Nisam se složio s izdvajanjem proizvodnje elektroinstalacijskog materijala iz Elektrokontakta, a nije mi se sviđala ni centralizacija tehničkih funkcija.
f: Mislite da kompaniju čekaju teški dani?
Glavna uloga u koncernu ubuduće će biti proizvodnja, a po cijeni rada i ostalim troškovima mi ne možemo konkurirati Kini, Turskoj, Meksiku ili Indiji. Mislim da će svakako doći u pitanje količina proizvodnje koja je danas iznimno visoka s obzirom da Elektrokontakt drži 35 posto svjetskog tržišta u svom segmentu. Srednjoročno gledano takva promjena slabi Elektrokontakt i zbog toga sam odlučio nakon 20 godina otići s pozicije predsjednika Uprave.
f: Je li odluka EGO-a razumna? Što biste vi napravili da ste u njihovoj poziciji?
Poznato je da je Hrvatska kao država već godinama nekonkurentna i da su troškovi koji se vežu uz proizvodnju previsoki. Kad gledate sa strane, kao vlasnik, logično je da ćete ići na konkurentnije mjesto. Prednost Elektrokontakta bio je tehnički razvoj baziran na kadrovima s dva vrlo dobra zagrebačka fakulteta - elektrotehnike i strojarstva. Studenti koji izlaze s tih fakulteta su izuzetno kvalitetni, a jeftini za tvrtku što smo mi koristili.
f: Znači li to da će u Zagrebu ostati samo pogon?
Novinari su pisali o zatvaranju i preseljenju tvrtke, ali morate znati da to ne ide samo tako. Riječ je o velikoj i profitabilnoj tvornici koja se ne može samo tako zatvoriti. Međutim, s padanjem konkurentnosti kreće i proces koji, po mojem mišljenju, ne može trajati manje od pet do sedam godina.
f: Znači da bi se Elektrokontakt na kraju mogao i ugasiti?
Malo je kompanija u Hrvatskoj uspješno prošlo rat i tranziciju kao Elektrokontakt u čemu sasvim sigurno ne bi uspjeli bez podrške strateškog partnera. Sjetite se da smo mi praktički u jednom danu sa zaštićenog tržišta od 22 milijuna ljudi došli u vrlo otvoreno i nezaštićeno tržište od 4,5 milijuna ljudi. Da bi uspjeli, trebali su nam svjetski relevantni proizvodi. Jednostavno, više nismo konkurentni kao onih ratnih godina. Dovoljno je pogledati monetarnu politiku. Za njemačku marku smo 1994. godine dobivali 4,444 kune. Umjesto da euro, kad je uveden, bude 8,888 kuna, 17 godina poslije on je 7,5 kuna što je za izvoznike neizdrživo.
f: U istupima ste često spominjete uvoznički lobi. Koliko država pogoduje uvoznicima?
Jedina konstanta od početka hrvatske države koja se provlači kroz sve vlade je precijenjena kuna. Takav tečaj se održava i pod utjecajem institucija poput Svjetske banke i MMF-a koje brane interese zapadnog kapitala. Njima odgovara da ovakva turistička država sve uvozi, i to najviše iz zapadne Europe. Turizam tako prestaje biti izvozna grana i postaje uvozna jer u Hrvatsku dolaze ljudi koji ne kupuju vaše, nego svoje proizvode. Riječ je logičnom i legitimnom interesu koji su uvjetovali davanjem jeftinih kredita. Nijedna vlada se nije usudila to promijeniti.
f: Hoće li nova Vlada pokušati?
Vidite gdje nas je dosadašnja politika dovela. Svaka obitelj u Hrvatskoj zadužena je za jedan stan u kojem nikada neće stanovati, ali će ga otplatiti. Vjerujem da to tako dalje neće ići i da se - htjeli mi to ili ne - moraju promijeniti gotovo svi elementi ekonomske politike.
f: Što bi trebalo promijeniti?
Croma je pred izbore izišla s master planom u kojem ste dali osnovne smjernice, ali nitko ih nije prihvatio. Da, obradili smo deset ključnih područja, ali nismo sve jer nismo mogli ulaziti u detalje. Praktički ne postoji nijedan društveni segment u kojem se ne treba napraviti velika reforma ili promjena. Samo da spomenem monetarnu i fiskalnu politiku, teritorijalni preustroj, vođenje državnih poduzeća, reformu pravosuđa i obrazovanja... U sve te promjene treba krenuti istovremeno.
f: Dakle, potrebno je okrenuti državu na glavu?
Treba postaviti novu doktrinu. Ova koja sada vrijedi, a koja se građanima dopala, da ćemo dobro živjeti i malo raditi, ne može opstati. Moramo biti svjesni da ćemo živjeti samo od svrsishodnog rada koji stvara nove vrijednosti. Bez obzira radi li se o industriji, poljoprivredi ili uslugama. Ne možemo biti paraziti jedan na drugom.
f: Građani su odlučili promijeniti vlast. Što nas čeka u predstojećem razdoblju?
Čeka nas period koji neće biti lagan, ali bi nakon toga trebale bi uslijediti “lakše” godine u kojima ćemo živjeti bolje.
f: Preduvjet za to je povratak industrije. Međutim, primjer Elektrokontakta govori da proizvodne tvrtke koje su uspjele preživjeti teške godine sada odlaze iz Hrvatske...
Ako promijenimo radno zakonodavstvo i smanjimo troškove učinit ćemo Elektrokontakt znatno konkurentnijim što znači da bi u Hrvatsku moglo doći još više proizvodnje, ali to ne ovisi o Elektrokontaktu. Ako kuna i dalje bude precijenjena, proizvodnja će i dalje malo vrijediti. Uzmimo primjer Slovenije. Otprilike u isto vrijeme kad smo mi uveli kunu, Slovenija je uvela tolar. Jedna marka vrijedila je 70 tolara. Kad su ulazili u eurozonu, da se ništa nije mijenjalo, jedan euro vrijedio bi 140 tolara, ali oni su ušli s tečajem od 243 tolara za euro. Svjesno su ga oslabili za 70 posto. To je ogromna razlika u vođenju ekonomske politike prema proizvođačima jer mi za jedan euro u Hrvatskoj dobijemo 7,5 kuna umjesto 8,8 kuna, a oni 243 tolara umjesto 140 tolara.
f: Kakvo je stanje u hrvatskoj industriji, odnosno u onome što je ostalo od industrije?
Na Žitnjaku u Zagrebu je više nema. Na Žitnjaku je uništeno osam kilometara industrije. To treba vidjeti. Sada kada je u dubiozama i Dioki, gotovo je sve uništeno.
f: Kako je Elektrokontakt, kao izvozno orijentirana tvrtka, preživjela krizu koja je započela 2008. godine?
Ukupne narudžbe pale su nam za trećinu, a na američkom tržištu za 50 posto. Najprije smo radili za zalihe i više koristili godišnje odmore. Međutim, to nije bilo dovoljno pa smo u dogovoru sa sindikatom - koji je za razliku od sindikata u državnim tijelima i tvrtkama dobar partner poslodavcu - odlučili smanjiti plaće 20 posto umjesto da petinu ljudi otpustimo. Smanjenje plaće pratio je i manji rad za petinu. Potpisali smo takav aneks ugovora. Otprilike četiri mjeseca imali smo takve uvjete da bi se potom narudžbe opet povećale. Rezultat dogovora je bio da nitko nije bio otpušten tako da smo svi profitirali - i radnici i poslodavci koji nisu imali troškove otpuštanja i ponovnog zapošljavanja nekvalificiranog kadra. Takav model predložio sam i državi, ali nije bilo sluha iako se radi o rješenju koje se primjenjuje u državama poput Njemačke. Nismo izmišljali toplu vodu.
f: Kao direktor ste prošli i socijalističko razdoblje u bivšoj državi. Možete li usporediti ta vremena s današnjim “divljim kapitalizmom”?
Svako društveno uređenje ima prednosti i mane. Tako je za jedne komunizam izvanredan, a za druge grozan. Isto tako i kapitalizam. Istina je, naravno, negdje između. U ovom društvu smo se nadali da ćemo iz jednog i drugog izvući najbolje, ali čini se da smo na kraju uzeli najgore. Mnogi zaboravljaju da je Hrvatska krajem ‘60-ih i početkom ‘70. godina imali najveći industrijski rast na svijetu. Titu se zamjera puno toga, ali je stvorio Pokret nesvrstanih među kojima smo mi radili fantastične poslove. U Brazilu smo ugrađivali transformatore, a Ingra je radila bunkere po Libiji gdje su sada hvatali Sadama Huseina. Na Viktorijinim slapovima radili smo centrale. Cijeli svijet je bio otvoren za nas. Elektrokontakt je, primjerice, komponentama opskrbljivao Slobodu iz Čačka koja je godišnje 100 tisuća štednjaka izvozila u Rusiju. Privreda je rasla i atmosfera u društvu bila je jako dobra i ona mana da svi dobivamo jednako nije toliko dolazila do izražaja. Međutim, kad je rast stao i kad su oni najbolji koji vuku ostale postali demotivirani došlo je do problema. Zašto bi netko radio kad dobije jednako, kao što dobije kad ne radiš. Osamdesetih godina došlo je do restrikcija i vožnje na par-nepar. Zanimljivo je da smo tada, kao Jugoslavija, bili dužni 24 milijarde dolara, a sada je Hrvatska dužna 47 milijardi eura. Kroz cijeli sistem razvlačila se vrlo značajna nit sigurnosti za posao. Socijalizam je uvijek osiguravao visoku zaposlenost i to je jako dobro, ali je jako loše da s viškom radnika niste konkurentni. Danas takve sigurnosti više nema. Ako izgubite posao, jako teško ćete ga opet naći.
3 kratka pitanja 3 kratka odgovora
1. Kakvi su poduzetnici u Hrvatskoj?
2. Je li istina da radnici premalo rade?
3. Veliki ste ljubitelj nogometa?
1 Strašno je teško u kratkom razdoblju napraviti jednu cijelu klasu. Nismo imali ni kapitala ni kapitalista. Čak mogu reći da je na kraju ispalo i bolje nego što smo mogli očekivati. Na žalost, uz te uspješne ljude nakačili su se i kriminalci koji su od poduzetnika napravili ovako lošu sliku. Dakle, jako šareno.
2 Radnici su takvi kakav je sistem. Naši radnici kad odu u Njemačku su izvanredni, a kad se vrate i vide da ne moraju raditi - brzo se naviknu. Ako je sistem dobar, naši radnici su izuzetno dobri. Primjerice, u Elektrokontaktu imamo uistinu izvanredne ljude koji rade po 6,5 sati dnevno, kao i EU. Čuvaju svoj posao i vole svoju tvrtku.
3 Nogomet je moja velika ljubav. Igrao sam do 18. godine u NK Zagrebu kada je on bio prvoligaš. Tada je trebalo odlučiti što ću dalje. Na sreću, ja sam se odlučio za školu jer vjerojatno ne bih postao nekakav veliki nogometaš, a oni osrednji prolaze dosta loše u životu. Nastavio sam igrati. Osnovali smo 1969. godine malonogometnu ekipu koja i danas postoji.