Izdanje:
Nakon što su Lou Reed i Metallica snimili najgori album u povijesti glazbe, da vidimo što je na polju filma napravio jednako nevjerojatni, a komercijalno ubojiti tandem Steven Spielberg (redatelj) – Peter Jackson (producent). Ako želimo biti temeljiti moramo spomenuti da je momcima u pokretanju franšize o Tintinu pomogla i jaka britanska scenaristička banda - Joe Cornish, Edgar Wright i Steven Moffat, što bi u glazbi bio ekvivalent vokalnih gostovanja Liama Gallaghera, Chrisa Martina i S. P. Morrisseya. Zamislite samo “Lulu” uz takav dodatak! Šalu na stranu, serija stripova o Tintinu, belgijskog autora Hergea (24 sveska koji su izlazili od 1929. do 1976.), jedna je od najpopularnijih u 20. stoljeću. Iako objavljivana na 80 jezika i prodana u 350 milijuna kopija, nikad nije izlazila u Jugoslaviji, pa smo se avanturama mladog pomalo aseksualnog novinara mogli diviti samo pomoću rođaka gastarbajtera. Tajna ogromne Tintinove popularnosti bila je u jednostavnosti i čistoći kako koncepta tako i samog crteža stripa. Njegove avanture bile su razumljive i mladima i starima. Kroz svog glavnog junaka komunicirale su pozitivne poruke djeci, a uključivale su i putovanja u daleke krajeve, što je bilo posebno atraktivno u doba nerazvijene globalne komunikacije. Što su od toga na veliki ekran uspjeli prenijeti teškaši novovjekog Hollywooda, inače veliki fanovi stripa? Pa, ne baš puno... Iako je performance capture tehnika puno napredovala od “Polar Expressa” (treptanje očima, vijorenje kose...), likovi i dalje djeluju hladno i ukočeno poput pingvina. Umjesto jednostavne radnje dobili smo scenaristički čušpajz sklopljen od tri strip-priče, a umjesto preglednog crteža 3D akcijski vrtuljak u stilu “Pirata s Kariba”. Trebamo li uopće spominjati da i inače neduhoviti Spielberg nije uspio prenijeti slapstick humor iz stripa kojeg često koristi Herge? Poanta priče glasi: Teško ćete uživati u Tintinu ako imate više od 8 godina.