Izdanje:
Naš prekarijat je posljedica medijskih dezinformacija, poručuju španjolski novinari bedževima koje nose prikopčane na reverima. Preuzimajući na sebe dio krivice za stanje u Španjolskoj, upiru ipak u spregu vlasnika medija s političarima, bankarima i kapitalistima, zbog koje su godinama morali uvjeravati narod da mu je bolje nego što doista jest, da je potrebno dizati kredite da bi se bolje živjelo i da je igranje dionicama poželjna stvar za svakoga tko želi biti dio modernog kapitalističkog društva. Tvrdili su da je dobro ono što nije bilo dobro, neki od njih vjerujući u to iskreno, a većina jer je smatrala da time odrađuje posao za plaću. Prešućivali su svoje afere, svoje Sanadere, svoje pljačke. Punili su ljudima glavu prenoseći obećanja političara i istovremeno ih štiteći, pisali o nerazumljivim potezima kao da ih razumiju, nisu postavljali važna pitanja. Danas, kada su banke oduzele kuće i stanove Španjolcima, kada oni traže odgovore na ulicama, sve manje spremni slušati nova objašnjenja o tome što se slomilo i zbog čega su oni najveće žrtve, novinari, koji dijele njihovu sudbinu, jer ostaju i bez posla i bez plaća, se posipaju pepelom, svjesni da siromašan narod nema ni za novine ni za internet, da u njihove informacije, sada kada bi možda radili drugačije, više nitko nema povjerenja. Jednako kao ni u obećanja političara da će 100 milijardi kredita koje EU daje bankama pomoći da oni ponovo dođu do svog života. Onoga trenutka kada se dozvolilo da stabilno radno mjesto i sigurna plaća postanu iznimke, da se, zbog pohlepe za profitom, nagomilaju milijuni onih koji nemaju nikakvu budućnost ni izvjesnost, da se stvori europska sirotinja koja postaje sve sličnija onoj afričkoj i azijskoj, koja je spremna raditi čak i bez plaće, u uzaludnoj nadi da će jednoga dana taj besplatni rad biti nekako nagrađen, sve je krenulo nizbrdo.
Profit je na sigurnom, banke gomilaju imovinu, veliki se povlače s tržišta na kojima ne ostvaruju veliki profit, nikome od njih ne pada na pamet pregrmjeti krizu zajedno s većinom. U Grčkoj se obustavljaju kemoterapije, liječnici kupuju od svog novca rukavice da bi mogli operirati, sve je više samoubojstava onih koji su svjesni da nemaju dovoljno preostalog života da bi dočekali nešto bolje. Proizvodnje nema, poljoprivreda je uništena, turizam propada. Njemački turisti, koji su desetljećima na grčkim otocima tražili veselje, otkazuju aranžmane u strahu da ih Grci ne napadnu, poistovjećujući ih s politikom kancelarke Merkel. U isto vrijeme u Berlinu gore automobili, ekstremne grupe su, po uzoru na nekadašnje radikale iz sedamdesetih poput Baader- Meinhof, nabavile brojeve tablica automobila koje voze bankari i direktori važnih institucija i pale ih. U Rimu isti takvi, nasljednici Crvenih brigada, razbijaju izloge dućana s visokom modom, plaše kupce i turiste, pozivaju se na opravdani revolt jer netko može dati tisuću eura za par cipela dok tisuće ljudi spava na ulicama. Britanci su svoje zube pokazali u lanjskim nemirima, a sudeći prema informacijama, spremni su u svakom trenutku ponoviti akcije. Konop je očito previše zategnut. Kapital je pokušao objesiti radnike i otvorio bezdan, u kojeg se odlično smještaju oni koji su spremni na sve, pozivajući na pobunu one koji, kako bi marksizam, definirao, nemaju više ništa izgubiti. Dok postoji kućica i plaćica može se manipulirati i lagati ljudima, stisnut će se oko onoga što imaju, učinit će sve da to sačuvaju, biti tihi i pokorni, puštati da jedno pravo nestaje za drugim, grčevito se držeći za ostatke ostataka. Kada im se sve oduzme proradi očaj.
Kako u Grčkoj, Italiji ili Španjolskoj, tako i u Hrvatskoj. I stvarno je fascinantno s kojom prilježnošću hrvatske vlasti toga nisu svjesne i dalje kopiraju potrošene zapadne modele, kao da se isključeni iz stvarnih događanja i stvarnog svijeta, kao da ne čitaju i ne prate strane medije, kao da u svim tim svojim putovanjima o trošku poreznih obveznika ne uspijevaju vidjeti ništa osim sebe u svečanim dvoranama i na uzaludnim primanjima. Nevjerojatno je da ne vide do koje su mjere prikliještili one od kojih žive, prodajući svoje magle, besmislene i bez sadržaja, i koliko im idu na živce svojim kadrovskim petljanjima, odmorima kod tajkuna, nemuštim opravdanjima i nepresušnim vrelom harača, koje izmišljaju da bi popunili rupe, iza kojih stoje druge rupe. Posve je u redu da Milanović sebe ne vidi kao hrvatskog Dalaj Lamu. Kako mu je uopće palo na pamet da se to do njega očekuje? Kome treba duhovna utjeha sigurno je neće tražiti kod političara.
Oni nisu tu da nude spasenje i bolju budućnost u drugom životu - za to su drugi zaduženi, ali ni njima posao ne ide onako dobro kao nekada - ali jesu da odgovaraju za ono što svima čine u ovom. Nisu tu da sami sebi budu vrckasti, duhoviti i domišljati na račun građana, da se bezobzirno i neodgovorno poigravaju životima i egzistencijama, već da učine nešto korisno. I da odu, milom ili silom, ako to ne znaju.