Izdanje:
Pixsell
Ukusi su ukusi, ali u slučaju Ukrajinki svjedočanstava je toliko da to već nadilazi običan stereotip: čak će i mnoge Ruskinje ustvrditi da se najljepše žene rađaju u Ukrajini. Objašnjenje za taj fenomen nije nam poznato. Inače, mnoštvo kulturnih i estetskih pojmova oblikovanih na zapadu, od nacionalizma do kiča, u zemljama s onu stranu negdašnje Željezne zavjese zahtijeva redefiniciju. Kad se to uzme u obzir, i nije čudno što se baš u Ukrajini pojavio feministički pokret čija polazišna osnova izaziva prezir kod mnogobrojnih pandana na ostatku Starog kontinenta. – Razlika između europskih feministica i Femena je ta što Europljanke ne koriste svoju seksualnost i tijelo da bi se domogle ciljeva koji su važni za žene.
Nadamo se da će za 20 godina o feministicama pričati kao o lijepim golim ženama, a ne kao o muškobanjastim, ćelavim istetoviranim ženama – izjavila je nedavno politička ekonomistica Oleksandra Ševčenko, zanosna visoka plavuša porijeklom iz ukrajinske periferije koja u štiklama hoda suvereno poput modne dive, kao i njena sestra Inna. Sestre Ševčenko suosnivačice su performersko-aktivističkog pokreta Femen koji posljednjih mjeseci širi područje borbe do neslućenih razmjera i pritom izaziva sve više nedoumica. Prije pet godina, baš kada je svijet trpio prvi val globalne recesije, djevojke su probale na lijepo, klasičnim tehnikama civilnog društva osvjetljavati težak položaj žena u Ukrajini. Naravno, s lakoćom su držane na dalekim marginama javnosti, pa su odlučile postati radikalne. Sada medijske urednike diljem svijeta silno uveseljavaju metode nestašnih putenih rusalki s cvijećem u kosi koje se i na ljetnoj žegi i na minus 15 skidaju u gaćice, šaraju si tijela, dižu transparente i izvriskuju parole, pa se, kad ih dohvate problijedjeli policijski grmalji, počinju teatralno koprcati za fotoreportere ironizirajući sam proces uhićenja. Još uvijek ih mnogi ne shvaćaju ozbiljno, mada protestni repertoar “toples ratnica” nije ni light ni bezopasan, a po izboru neprijatelja podsjeća na mitraljesca koji ide ulicom nemilice prazneći šaržer na sve strane: domaći lopovi i oligarsi na vlasti koji dovode u pitanje opstojnost Ukrajine, društvene sile koje misle da znaju gdje je ženi mjesto, Vladimir Putin kao simbol ruskog imperijalizma koji bi da “siluje Ukrajinu” i mini-mačo Silvio Berlusconi koji ga tapša po ramenu, dvolična crkva i patrijarhalni ustroj zajednica, pravoslavni primitivci doma, islamski primitivci u arapskom svijetu, mizogini Vatikan, čak i neutralna Švicarska koja se usudila legalizirati prostituciju umjesto da kazneno progoni mušterije (Femenke su uvjerene da će njihove sunarodnjakinje i druge žene iz siromašnih dijelova svijeta i dalje biti odvođene u seksualno roblje izloženo bolesti, nasilju i porocima, te da bordeli u bogatim zemljama Europe nisu legalizirani kako bi se zaštitila prava prostitutki, već “radi interesa rasipničkih, nemoralnih i životinjskih žudnji muškaraca”).
Grudima protiv šerijata
Odjednom, Femenke su posvuda: u Minsku gole i s brčinama kao da je riječ o ženskoj filijali Leta 3 provociraju brutalan odgovor Lukašenkovih pandura, u Istanbulu zarađuju uhićenje prosvjedujući u toplesu protiv kućnog nasilja nad ženama Turske, slično prolaze u Rimu na Trgu Svetog Petra, u švicarskom Davosu pobiru simpatije, a u Moskvi upisuju još jedno hapšenje zbog antiputinovske golotinje “Bože, goni cara!” ispred Hrama Hrista Spasitelja... U Parizu su im se u obnaživanju grudi kao činu prkošenja barbarstvu šerijata pridružile i disidentice s Bliskog istoka te sjeverne Afrike, poput libanonske glumice Darine Al Joundi. Putem internetskih društvenih mreža, vektor Femena ubačen je u slobodarske težnje tzv. arapskog proljeća, pa zastavu s logom pokreta razvijaju i djevojke u Tunisu koje, doduše, zasad još ne prakticiraju golotinju na javnim mjestima, ali se uklapaju u pretencioznu tezu gerilki iz Kijeva da “Ukrajina postaje kolijevkom neofeminizma 21. stoljeća”.
Femen danas okuplja oko 300 djevojaka u pet ukrajinskih gradova, a na golišave performanse odlučuje se njih 40-ak. No središnjim poljem borbe za sestre Ševčenko i Gannu Gucol kao najstariju članicu te organizatora grupe (‘84. godište) doimaju se prostitucija i društveni sistem koji vrši pritisak na ukrajinske žene da se počnu njome baviti. – Visoko obrazovanje u Ukrajini je vrlo skupo i praktički sve djevojke koje žive u velikim gradovima u jednom trenutku budu suočene s ponudom da prodavanjem seksualnih usluga riješe egzistencijalne probleme – tvrdi Oleksandra Ševčenko. Mit o Ukrajinkama kao “lakim ženama” počeo se širiti 90-ih godina, nakon urušavanja Sovjetskog Saveza, kada je iz 50-milijunske republike na zapad krenuo milijunski val emigranata u potrazi za boljim životom. Postsovjetske mafije kontrolirale su taj proces, a kako je radnu vizu u inozemstvu bilo vrlo teško dobiti, mnoge žene u očaju su pristajale na izradu jeftinijih lažnih dokumenata uz obećanja da će u Italiji, ili negdje prodavačice i slično...
U trenutku kad bi napustile domovinu, bez znanja jezika i potrebnih papira bile su u vlasti trgovaca “bijelim robljem”. Ovaj proces osjetio se i u Hrvatskoj, gdje se među šovinistima kojima, nažalost, nikad nismo oskudijevali, proširila izreka da “Ukrajinka nije nacionalnost, već zanimanje”. Sve donedavno internet je vrvio online agencijama za pronalazak ruske ili ukrajinske mladenke koja će biti divna žena i domaćica situiranom zapadnom gospodinu, a turoperatori iz zemalja koje slove za uređene demokracije mamili su turiste u Ukrajinu seksualnim aranžmanima. Istovremeno, vlasti Ukrajine gurale su traumu pod tepih tvrdeći da je riječ o stranoj propagandi i preuveličavanju. U takvom kontekstu, djevojke iz pokreta Femen odjednom dolaze u žižu zanimanja domaće javnosti pozivajući svoje sunarodnjakinje da osvijeste problem i ne daju se više ponižavati i iskorištavati.
Seks i golotinja
Pritom dižu stvar na međunarodnu razinu tvrdnjama da nogometnopoduzetnički lobiji žele natjerati ukrajinske vlasti da pred ovoljetošnji Euro u Poljskoj i Ukrajini legaliziraju prostituciju. Prema policijskim izvještajima koje navodi Ševčenko, podzemno tržište seksualnih usluga udvostručilo je profite otkako su kriza 2008. godine i plinski ratovi bivše vlasti s Moskvom doveli zemlju pred rub bankrota. Metode i diskurs koji Femenke koriste u svom djelovanju na istoku Europe izaziva mnoge prijepore - čak i kod ljudi koji načelno podržavaju njihovu borbu. U sovjetskoj kulturi seks i golotinja bili su tabuizirani; šezdesetosmaški pokret događao se s onu stranu nepropusne Željezne zavjese, a kultura ophođenja na javnim prostorima ne poznaje performanse poput onih koje je, primjerice, u Jugoslaviji radio Tom Gotovac.
Seksualna revolucija na tim se prostorima događala osebujnim tijekom, kao i izrazi inteligentnog bunta. Sex Pistolsi, The Clash i zapadnjački punk općenito nisu bitnije obilježili generacije koje su bile mlade 70-ih i 80-ih. Psovke kojima se članice Femena tijekom performansa uvelike koriste u kulturi Rusije i Ukrajine naširoko se smatraju neprihvatljivima u javnom govoru: tamošnji mediji, za primjer, nikada ne bi bez cenzure prenosili ispade poput onih Zdravka Mamića, ali isto tako nema šanse da novinski komentatori u svojim tekstovima koriste vulgarizme, koliko god bili nezavisni kritičari ili dokazani književnici sa slobodom stila. Dijalozi u filmovima Quentina Tarantina u lokalnim su sinkronizacijama često pročišćeni od sočnih izvornih formulacija. Stoga parole poput “Pope, ne zalazi u pizdu” imaju stvarno huligansku težinu. Što se tiče fizičkog nasilja, tu je situacija već mnogo “liberalnija”. Poznato je da se parlamentarizam stranaka u Verhovnoj Radi često izvrne u drevno slavensko seosko šaketanje, no to ne čini manje spornim nedavni eksces Oleksandre Ševčenko u televizijskoj panel diskusiji, kada je u izravnom prijenosu fizički napala zastupnika vladajuće partije Vadima Kolisničenka. To što mu je do krvi izgrebla lice, Femen uz mnogo cinizma slavi na svojem blogu. Jednog drugog protivnika zaskočile su na ulici bacivši mu tortu u lice, treći je u studiju poliven vodom. U dokumentarcu za finski YLE djevojke otkrivaju mnogo brižniju, miroljubiviju i artikuliraniju stranu, no i tada se mogu čuti banalni pozivi na uspostavljanje matrijarhata umjesto patrijarhata.
Zamamno tijelo kao oružje
Ili pak sljedeće objašnjenje izvjesne mlađe članice: “Ono što mi djevojke imamo jest ljepota, zamamnost i tijelo, i to je naše glavno oružje. Ali mi ga ne koristimo da bi se prodale”, što već ozbiljno zamagljuje filozofsku razinu između njihovog feminizma i klasičnog estradnog karijerizma neke netalentirane starlete. Jesu li Femen samo još jedan plošni brend s modernim komunikacijskim strategijama, ili su ipak nešto više? Može li se u projektu baziranom na manipulacijama, simulacijama i nedosljednosti tražiti i očekivati vjerodostojnost? Djevojke tvrde da je njihov pokret apolitičan, ali još prije dvije godine u Kyiv Postu izašao je veliki članak o ambicijama provokativnih mladih aktivistica da osnuju stranku, “prvu pravu žensku stranku u Ukrajini”. Vlasnik tog lista je Jed Sunden, američki medijski magnat u Ukrajini koji javno priznaje da sponzorira projekt Femen, ali se navodno ne miješa u programska načela.
Jedan od oblika njihovog financiranja je i online dućan sa šalicama i majicama koje djevojke slikaju vlastitim sisama. Je li ovo aktivistički pokret, ili poslovni eksperiment, malo radikalniji koncept za tržište, kao što je to u glazbi nekad bio t.a.T.u? Je li podrška Femena ustancima u Egiptu i Libiji tek PR strategija širenja vlastitog brenda, nekritički pokupljena na nekom menadžerskom kolegiju, ili je riječ o odgovornom stavu ljudi s integritetom? Vjeruju li, uostalom, djevojke doista da njihova borba protiv seks turizma ne predstavlja idealan dodatak promociji ukrajinskog seks turizma u svijetu, kao što to tvrdi dio lokalne akademske zajednice? Nakon ovakvog angažmana, voditeljice Femena u domovini zasigurno imaju više moćnih protivnika negoli saveznika, a ukoliko ne uspiju “evoluirati” kao što im sugeriraju neki pozadinski muški članovi ekipe, mogao bi im biti dramatično sužen prostor za rad nakon što im se, kako same vole reći, “objese sise”.