U autoškoli test iz ‘47.: Jesu li vam odbojne osobe suprotnog spola?

Osjećate li odbojnost prema osobama suprotnog spo-la? - tako glasi 99. pitanje iz testa ličnosti kojim se na zagrebačkoj poliklinici Prometna medicina provjerava je li ispitanik psihički sposoban za vožnju automobilom. Ispada da u Hrvatskoj homoseksualnost neko-ga kompromitira u smislu “ćuka u glavi”, radne sposobnosti ili upravljanja automobilom!? Sporni je test izdala nakladnička kuća Slap, a izdavačka prava originalno su glasila na američku tvrtku The Psychological Corporation, i to iz 1947. godine - vremena Harryja Trumana i civilizacijskog okru-ženja u kojem se homoseksualce “liječilo” radikalnim psihijatrij-skim metodama, a homoseksualni čin kažnjavao zatvorom. I dok su Poliklinika i Gradski ured za zdravstvo odšutjeli na nekoliko pitanja o “svom” testu, slučaj je utoliko skandalozniji što je sporni psihotest najvjerojatnije odobrila Hrvatska psihološka komora.

Neznanstveni udžbenici
Ugledna psihologinja Mirjana Krizmanić pretpostavlja da se radi o jednom od starijih testova. - To pitanje ne bi smjelo biti u upitniku za široku upotrebu. Time se ulazi u sferu privatnosti, u nešto što se, za Boga miloga, nikoga ne tiče - kaže ona. No, u skoroj 28. članici EU takve stvari se ipak događaju. I to kao indikator puno gorih pojava u pretežno homofobnom društvu koje u praksi, umjesto civilizacijske razine vlastitih zakona, primjenjuje rigidne nazore dogmatskih institucija.

Jedan od najgorih primjera je slučaj Ane Dragičević, djevojke koju se do 2010. u Psihijatrijskoj bolnici Lopača pet godina prisilno “liječilo” od poremećaja ponašanja za koji se tvrdilo da je posljedica njezinog lezbijstva. Danijela Almesberger i Udruge Lori smatra da nije riječ o izoliranom slučaju. - Nažalost, kod nas se svijest o važnosti dokazivanja diskriminacije u okviru institucija tek razvija - kaže aktivistkinja. Razloge zašto se u Hrvatskoj homoseksualnost često i danas doživljava kao bolest, ona među ostalim pronalazi i u tome što su mediji pet godina za komentar u raspravama o homoseksualnosti zvali psihijatra Vladimira Grudena, kojega ističe i M. Krizmanić. - Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) homoseksualnost je prestala smatrati bolešću još 1971., a mi još imamo psihijatre koji ustraju u tome - kaže ona uz opasku da smo se civilizacijski vratili godinama unazad i zbog utjecaja Crkve.

Posljedice se vide i u udžbenicima. U onome za vjeronauk 8. razreda osnovne škole “S Kristom u život”, tvrdi se da je “homoseksualnost medicinski i psihološki neistražena”, “protivna naravnom zakonu”. Još je gore to što se na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Splitu koristi udžbenik iz forenzičke psihijatrije koji homoseksualnost naziva “homoseksualizmom”, odnosno poremećajem, a na isti način tretira i rodne identitete.

Posljedice su vidljive posvuda u Hrvatskoj: Ministarstvo zdravstva ne dopušta homoseksualnim osobama da doniraju krv, kandidate za posao u gradskoj upravi Karlovca ispituje se što misle o istospolnim brakovima, osoba koja je promijenila spol može naknadno promijeniti podatke u osobnim ispravama, ali ne i na sveučilišnoj diplomi, a 45,5 % maturanata homoseksualnost smatra bolešću. Najnoviji pak skandal zabilježen je zbog toga što hrvatski građani koji u inozemstvu žele sklopiti istospolni brak, u Hrvatskoj ne mogu dobiti potvrdu o slobodnom bračnom stanju.

Nedostaci zakona o strancima
Nadalje, posljednja inkarnacija Zakona o strancima kaže da stranci u izvanbračnoj zajednici koji nabasaju na našu zemlju mogu biti isključivo muškarac i žena, a ne predviđa ni da se ne deportiraju osobe koje traže azil zbog prijetnje mučenjem, zatvaranjem ili čak i smrtnom kaznom zbog spolne orijentacije ili rodnog identiteta. Marko Jurčić iz Zagreb Pridea u potonja dva slučaja ne vidi uzroke u homofobiji koliko u birokratskom otporu. Za ljubav EU, kaže on, donijeli smo i jače zakone nego što se tražilo, ali samo na papiru.

No, nešto se posljednjih godina ipak promijenilo. - Prijelomna točka je bila 2010. kada je ministar Karamarko najavio “nultu stopu tolerancije prema zločinu iz mržnje” - podsjeća Jurčić. On iz toga zaključuje da je politička volja očito dostajala da se počne rješavati nasilje uzrokovano homofobijom, pa je logično da bi volja politike bila dostatna i svim ostalim problemima s diskriminacijom i homofobijom. Međutim, o kakvoj političkoj volji može biti riječ u zemlji u kojoj se 2008. dogodilo da ministarstvo Dragana Primorca i Agencija za odgoj i obrazovanje odbiju preporučiti posjet izložbi “Nacistički teror nad homoseksualcima u Njemačkoj” uz niz nevjerojatnih tvrdnji poput one da u odgoju mladih “današnje poglede ne treba nametati prošlosti”.

Drugim riječima: “Takva su bila vremena.” Unatoč tome što je suorganizator izložbe bio i Holocaust Museum iz Washingtona, unatoč postojanju Schwules Museum i spomenika u Berlinu te uopće civilizacijskog konsenzusa o nacističkim progonima. Kad je o civilizaciji riječ, dok primjerice Lukašenkov režim progoni svaki javni zahtjev za LGBT pravima u Bjelorusiji, u zemljama poput Islanda, Norveške ili Švedske prava spolnih i rodnih manjina su neupitna. A na Hrvatskoj je da sama odabere gdje spada.

1. Na testovima za utvrđivanje radne i vozačke sposobnosti ispituje se ima li osoba homoseksualne porive, na razgovorima za posao ispituje se stav o gej brakovima
2. U udžbenicima od osnovne škole do medicinskog fakulteta poučava se da je homoseksualnost bolest, što je u suprotnosti sa stavom WHO
3. Tinejdžere se prisilno psihijatrijski hospitalizira kako bi ih se “liječilo od homoseksualnosti”
4. Hrvatski građani koji žele ući u istospolni brak u inozemstvu, gdje je to legalno u Hrvatskoj ne mogu dobiti potvrdu o slobodnom bračnom statusu
5. Tijela Ministarstva obrazovanja za nacistički teror nad homoseksualcima u Njemačkoj od 1933. do 1945. kažu da su “bila takva vremena”, unatoč civilizacijskom konsenzusu o tome