Izdanje:
Ponekad je samo jedna ulica dovoljna da u nju stane cijeli svijet. Sve je nekako tu, na svome mjestu, toplo, prisno u svojoj jednostavnosti, a s druge strane potpuno razgovjetno u univerzalnosti. Krupni događaji sitnih svakodnevica grade priču za one koji imaju vremena zastati, osluhnuti, primijetiti, nadovezati se svojom poetikom na susjedski geg. Davno izgubljeno vrijeme u kvartovima u kojima se veličinom trave mjeri odsustvo svake dječje igre, a socijalna kultura pretvorena je u imperativ fejsbuka i ostalih bedastoća kojima bismo, navodno, trebali biti zahvalni na blagodati tehnološkog zatupljivanja. No, gledam nedavno emisiju u kojoj dečki iz Zabranjenog pušenja otkrivaju kako su nastajale neke od njihovih najdojmljivijih pjesama. Namjerno izbjegavam pojam hit. Hit je glazbeni sezonac, jednokratni “ikeniski” proizvod; poslužit će svrsi kroz prizmu cijene za koju je proizveden. Kako neke od njihovih pjesama traju već i 30 godina jasno je da su preskočili spornu diskvalifikaciju.
Kako bilo, uglavnom cijela se priča svela na jednu sarajevsku ulicu, nekoliko balkona, podrumski prostor s drvarnicama i mnogo, mnogo duha. Zajedničko odrastanje i urastanje u smisao Zabranjenog pušenja temeljen je na osluškivanju dana u tom susjedstvu, prepoznavanju dramatičnih obrata u životima onih koji ih okružuju, maštovitom kombiniraju riječi u stalnom nizanju rubikovskih kombinacija slaganja boja i oblika, umatanju u glazbenu pelerinu i na kraju ovjekovječenju likova i događaja koji i danas žive u stihovima. Ti su stihovi tada brzinom svjetlosti stigli i do mog Karlovca i, začudo, Fikreta je mogla biti i moja susjeda, Pišonja i Žuga su bili klinci iz susjednog haustora pa mi se činilo da Sejo Sexon i Nele Karajlić vježbaju u mom podrumu i govore o mojoj svakodnevici. Bili su mi razumljivi jer su bili životni. Iz takvog nekog vremena do danas se probila ta jednostavnost, temeljito, naravno, kontrolirana od tadašnjih nadležnih službi. Ali čak i u tome ima autentičnosti za razliku od današnjeg vremena lažnjaka, nazovi-ljudi koji se skrivaju iza niknejmova na internetu, hrabri tek ako ih se ne vidi, spremni izraziti svoje mišljenje samo ako se mogu od istoga što brže ograditi.
To su tipovi koji se šuljaju po opskurnim nišama između javnog i skrivenog, koji tvrde da imaju ovlasti bez odgovornosti, koji koriste svoju virtualnu društvenu moć za reketarenje onih kojima se nastoje predstaviti kao korisni prijatelji. Oni nikada neće napraviti pjesmu o Pišonji i Žugi, niti će imati muda ukrasti autobus da bi ostvarili svoj dječački san da konačno vide more. Svoj kukavičluk i frustracije nerealizirane mladosti pretvorit će u općedruštvenu potrebu za stvaranjem taoca pomoću svoje izmišljene važnosti. To je ekipa koja je danas rasprostranjena po svim djelatnostima; od dozlaboga kompromitirane politike, opljačkanog gospodarstva, neinspirativnih medija, do osakaćene kulture, izojkane estrade, odnarođenog jezikoslovlja, nedosljednog školstva... I svima njima dominira jedan te isti čovjek, kreatura zbog koje će se tajne službe kod nas morati nazvati trajne službe, iza kojeg neće ostajati ništa opipljivo osim zla i tuge propuštenih prilika. I vrijeme koje nepovratno prolazi kroz naše živote i čini nas ovisnima zbog privida vlastite prolaznosti. U situaciji kada su nas uvjerili da smo zamjenjivi zapravo su nam poručili da smo nepotrebni.
Nepotrebnost pojedinca samo je korak do društvenog iluzionizma, neopipljivosti i nesnalaženja pa se jedino sigurno osjećamo u virtualnom okruženju. Fejsbuk nije komunikacija. On je bijeg; bijeg od zadovoljstva i odgovornosti razgovora, on je društvena tužibaba i eufemizam za lijenost, on je redundantni paradoks u suvremenom komunikacijskom minimalizmu, on je kolektivna drkica za kratkotrajno zadovoljstvo samoprodukcije koja u nakaradi ide do te mjere da nam pruža priliku gotovo izravnog sudjelovanja na porodima. Generacije uokvirene fejsbukom bit će generacije uokvirenog vokabulara, SMS prostodušnici za novi milenij. Biti aktivan na društvenim mrežama, što je sama po sebi prilično kretenska konstrukcija, postao je imperativ i neizostavno pitanje i u predizbornim kampanjama pa se u njih zaklinju i oni političari koji jedva da su svladali ispravno služenje penkalom ili nožem i vilicom. Siguran sam da Pišonja i Žuga nikad ne bi završili u pjesmi da su bili na fejsu, niti bi od njih nastala pjesma da je Sejo Sexon neprekidno pribijao lajkove na sve i svašta. I dok sve teže razaznajete stvarnost koju živite i stvarnost u koju se uvjeravate da je živite, opskurni tipovi kroje vam sudbine, mirno se provlačeći između ta dva svijeta. A ima i onaj stih “Pobit će se do dva svijeta po prilici svoj, na predstražah mi smo četa, prvi naš je boj”.
Samo jesmo li u unaprijed izgubljenoj bici s besprizornima ili će mudrost Zabranjenog pušenja doseći istinu u pjesmi (kako danas vadim stihove iz rukava, ha!): “Učini da budem prorok da znam što će protiv mene smisliti sutra. Učini da budem indijanac, kad nije dovoljno što sam crven iznutra.“ Došlo je vrijeme da dislajkate fejs, zagasite društvene mreže, okrenete se stvarnim ljudima, ubijete vlastitu otupljenost, počnete zapažati priče koje vas okružuju, male osobne drame, planetarno važne u svom navodnom beznačajnu i okrutnoj paradi uobičajenog. Možda zbog svega toga svijet neće biti bolji, ali će se barem vaša percepcija istoga mijenjati. Jer, parafrazirajući zadnju tezu o Feuerbachu, ne radi se o tome da se svijet promijeni, nego da mu se može slobodno ukazivati na nedostatke.