Izdanje:
Svinjetina, perad, kruh i krumpir, najučestalija su aktualna slika tanjura prosječnog Hrvata prema istraživanju i najnovijim podacima Državnog zavoda za statistiku, koje otkriva kako tjedno pojedemo 0,37 kilograma mesa peradi, tri puta više kruha, odnosno 1,36 kilograma te 0,82 kilograma krumpira – kaže naša stalna suradnica, nutricionistica dr. sc. Darija Vranešić Bender, objašnjavajući kako prosječni Hrvat gotovo svakoga dana jede meso. – Najčešće je to svinjetina, a odmah zatim meso peradi, dok govedine jede dvostruko manje, a teletine čak deset puta manje (tek 1,8 kg godišnje per capita). Vjerojatno stoga što više vole meso, Hrvati zapostavljaju konzumaciju ribe koju jedu tek jednom tjedno ili manje. Budući da smo mediteranska zemlja, ove bi brojeve svakako trebalo mijenjati, tako da prosjek bude barem dva puta tjedno. Zatim, prosječno se popije jedna čaša mlijeka dnevno, a sireva se jede vrlo malo – tek 145 g tjedno. Ostali mliječni proizvodi također su vrlo malo zastupljeni te se prosječno konzumira tek 315 g mliječnih proizvoda tjedno. Dakle, svakako bi trebalo povećati unos fermentiranih mliječnih proizvoda i sireva. Prosječni Hrvat svaki drugi dan pojede jedno jaje.
Kruh i krumpir zamijenili ribu i voće
Hrvati najradije odabiru kruh i krumpir kao izvore ugljikohidrata, dok su tjestenina i riža znatno manje zastupljeni. Prosječno se pojede 200 g kruha u kojima dobijemo čak 500 kcal, tako da po ovim podacima četvrtinu dnevnih energetskih potreba podmirujemo iz kruha. Iako ne znamo koji se kruh uglavnom konzumira, trendovi proizvodnje i potražnje ukazuju na sve veću konzumaciju integralnog kruha i kruha sa sjemenkama što je pohvalno, međutim, količine bi ipak trebale biti manje. Unos ulja je također prilično visok, a prosječno pojedemo 2,5 velike žlice ulja, u kojima dobijemo oko 324 kcal što odgovara 16 % dnevnih energetskih potreba. Bilo bi zanimljivo znati koliki udio u ovoj brojci čini maslinovo i bućino ulje. Također, Hrvati dnevno pojedu žličicu margarina i trećinu žličice maslaca. – Prosječni Hrvat pojede i dvije jabuke tjedno i jednu do dvije banane tjedno. Jednom do dva puta tjedno Hrvati posegnu za nekom južnom voćkom. Unos povrća je adekvatan, jede se približno 180 g dnevno. Potrošnja konzumnog šećera viša je od preporučene, a prosječno se pojedu dvije velike žlice šećera – napominje Darija Vranešić Bender. Međutim, usporedimo li te rezultate s prosječnom potrošnjom istih namirnica otprije tri godine (dakle, prije recesije), primijetit ćemo da su se neke “zdrave” namirnice – poput (bijele) ribe koja je danas, na žalost, jedna od najskupljih namirnica u nas – drastično smanjivale iz godine u godinu. Tako je hrvatski prosjek godišnje potrošnje ribe (morske i slatkovodne) po članu kućanstva 2007. bio 7,8 kilograma, a već godinu poslije pao je na 6,8 kilograma, da bi lani iznosio čak 7,5 kg po članu kućanstva. Znači li to da ipak već polako izlazimo iz recesije? Ili je u te rezultate uračunata i ona najjeftinija, plava riba...? A što je s teletinom, mesom koje je u Hrvatskoj očito postalo luksuz? Istodobno, lani je porasla potrošnja svinjetine, koja je trenutačno cijenom postala očito pristupačnija čak i od piletine. Zanimljivo je također da je piletina “vodila” sve do 2008., kad je zbog straha od epidemije ptičje gripe pala za gotovo dva kilograma po članu kućanstva, ali se u 2009. opet vratila na jelovnike i pretekla svinjetinu. Međutim, lani se godišnja potrošnja “dobre stare svinje” popela do gotovo 20 kg po članu kućanstva, pa je piletina pala na drugo mjesto. Stoga se čini da je uzrečica “nema ptice do prasice” (to više što je svinjetina dosad bila nepravedno inkriminirana), ponovo postala “in”. Još je jedan zanimljiv podatak koji iščitavamo iz Statističkog ljetopisa otprije dvije i tri godine, ne najnovijih podataka Državnog zavoda za statistiku za 2010. godinu, a to je potrošnja kruha. Iako kruh i peciva svih tih godina uvjerljivo vode na ljestvici loših prehrambenih navika Hrvata, potrošnja kruha je ipak vidljivo padala iz godine u godinu. A to pak značiti dvije stvari: da je potrošnja kruha pala s porastom cijena pekarskih proizvoda, ali i da ga zbog toga u recesiji više i ne bacamo. I kod krumpira, koji je u recesiji uz kruh postao glavna namirnica, slična priča, a porasla je i potrošnja tjestenine i riže... Uzme li se u obzir koliko malo jedemo voća (jer je ono u nas mnogima danas preskupo), ne moramo se uopće čuditi zašto smo, s bujanjem recesije, i mi “nabujali” – pa sve više stanovnika Hrvatske resi tipičan “look” one podbuhle, nezdrave debljine. I što nam sve to govori? Hrvati se nesumnjivo hrane loše. U krizi se ta prehrana još dodatno i pogoršala. Jelovnici su nam sve siromašniji i jednoličniji, riba i voće su s njih gotovo isčezli. Sve više onih koji (još) rade zamijenilo je ručak “gablecom” i dostavom nezdrave gotove hrane po pristupačnim cijenama na posao. A onda se još, kad napokon stignemo kući, “ubijemo” u nekoj teškoj hrani ili zalihama iz hladnjaka. Prehrambene navike su nam tako postale katastrofalne. Međutim, svjetlo u tunelu ipak se blago nazire. To nam govore i krivulje o laganom “povratku” nekih namirnica. No, što na kažu liječnici koji su zbog naše loše prehrane u krizi imali pune ruke posla. Da je recesija i te kako povezana s nagomilavanjem suvišnih kilograma drži i naš ugledni endokrinolog prof. dr. Mirko Koršić, jer se, kako kaže, ljudi prebacuju na tzv. junk food, koji je jeftiniji i nekvalitetan. – Mast u prehrambenim proizvodima je vrlo podmukla. Paše nepcu, paše jeziku, daje osjećaj zadovoljstva i zato je pojedemo više. I tek neznatan dnevni energetski nesklad, na primjer višak unosa od osam kcal u odnosu na dnevne potrebe, kroz trideset godina znači deset kilograma viška u tjelesnoj težini – objašnjava prof. Koršić. Jer, suvišnu, nepotrošenu energiju organizam posprema u obliku masnih zaliha. Zanimljivo je da je ljudski organizam puno djelotvorniji u spremanju suvišne energije nego u potrošnji masnih zaliha.
Dublja recesija, više kilograma...
Zato bi nam se valjalo pokušati što više približiti modelu mediteranske prehrane. Danas je općepoznata činjenica da je mediteranska prehrana ideal pravilne prehrane. Kako bi se tipična hrvatska prehrana približila mediteranskom načinu prehrane, potrebne su sljedeće promjene: smanjiti unos rafiniranog šećera, te povisiti unos orašastih plodova i sjemenki (pritom je iznimno važno poticati domaći uzgoj autohtonih orašastih plodova, primjerice badema, jer je unos sjemenki gotovo potpuno zanemaren u suvremenoj hrvatskoj prehrani – budući da se sjemenke unose najčešće samo putem kruha sa sjemenkama). Zatim je važno redovito konzumirati sezonsko voće i povrće – optimalno 5 puta dnevno – a tijekom zimskih mjeseci posegnuti za zamrznutim povrćem i pravilno skladištenim voćem te voćnim prerađevinama, povisiti unos ribe, a smanjiti unos masnog mesa i suhomesnatih proizvoda te dati prednost krtom mesu. Preporuke kažu da bi u svrhu očuvanja zdravlja, tjedno trebalo konzumirati barem dvaput po 170 grama ribe. Od toga, uputno je da barem jedna porcija bude “masna” riba poput lososa, skuše, haringe, srdele ili sabljarke, jer te vrste ribe sadrže najviše blagotvornih esencijalnih masnih kiselina. Naime, u Hrvatskoj potrošnja ribe po glavi stanovnika, iznosi oko 10 kilograma, dok je primjerice u Grčkoj 21 kg, Italiji 24 kg, Francuskoj 33 kg, Španjolskoj 44, Portugalu 57, a na Islandu, nedostižnih 90 kg ribe. U Hrvatskoj se riba prosječno jede jednom tjedno, a sasvim je izvjesno da postoje razlike u konzumaciji ribe u priobalnom i kontinentalnom području. Uz to, valjalo bi nam povisiti i unos ekstra djevičanskog maslinovog ulja, jer u nas se ono troši tek oko 1,5 do 2 litre godišnje po stanovniku. I posljednji savjet je koristan: “Ne zaboraviti na dnevni odmor!” Mnoge ozbiljne znanstvene studije ukazale su da životni stil i poznata “siesta” predstavljaju važnu komponentu koja pridonosi blagotvornim učincima mediteranskog načina života na zdravlje, jer se na taj način. među inim, odmara i srce. Ima, naime, ljudi koje debljina sama po sebi ne brine, pa bi morali znati da debljina nosi brojne zdravstvene rizike. S njom ide i veći rizik smrtnosti. Često se zaboravlja da masno tkivo nije inertno. Masno tkivo luči čimbenike upale, hormone, enzime, a upravo su čimbenici upale glavni razlog pobola debelih ljudi. I gotovo ne postoji organski sustav u organizmu koji ne strada zbog debljine. U debelih ljudi se bilježi veća smrtnost od zloćudnih bolesti. Kod muškaraca je to veća smrtnost od raka jednjaka, crijeva, gušterače, jetre i prostate, a kod žena rak žučnog mjehura, dojke, endometrija, maternice i jajnika. Rak dojke se povezuje s povećanim stvaranjem estrogena u masnom tkivu jer masne stanice pretvaraju slabi androgen kore nadbubrežne žlijezde u estrogeni hormon. Debljina je izravno povezana i s dijabetesom kao i s kardiovaskularnim oboljenjima, s problemima dišnog sustava... A koliko siromaštvo i sve veće osiromašenje nacije utječe na sve lošije prehrambene navike i promjenu potrošnje osnovnih prehrambenih namirnica prosječnog Hrvata? – Mi godinama pratimo te rezultate i oni su, kad se pogleda ta tzv. minimalna i prosječna potrošačka košarica, manje više slični, i nisu isključivo vezani za krizu. Naime, prosječnoj hrvatskoj obitelji za pokriće realnih mjesečnih troškova nedostaje mjesečno i do jedne četvrtine potrebnih prihoda – i tu je naša košarica varljiva, jer je taj nedostatak realno i veći. A to se vidi i po tome što u našoj potrošačkoj košarici hrana čini oko 40 posto mjesečnih izdataka, dok je po Državnom zavodu za statistiku taj udio hrane između 31 i 32 posto. I što sada? – kaže Krešimir Sever, predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata, i objašnjava kako je jedan od dobrih pokazatelja siromaštva nacije i udio troška hrane u mjesečnim obiteljskim troškovima. Jer ako je u razvijenijim europskim zemljama taj udio hrane u ukupnim mjesečnim troškovima ispod 10 posto, a negdje čak i između 5 i 10 posto, pa ako je naš udio u realnoj potrošnji oko 32 posto, onda to znači da smo mi vrlo siromašna zemlja. A što je taj udio veći, zemlja je siromašnija.
Krediti doslovno utječu na zdravlje
– To pak znači da hrvatski građani u krizi štede najprije na hrani – budući da ne mogu na komunalijama, a na drugim područjima, poput odjeće i obuće, održavanju kućanskih aparata i slično se već štedi i otprije. Pa je u sklopu te “krizne prehrane” logično da hrvatska kućanstva racionalnije troše čak i kruh, te da se korigira jelovnik – zaključuje Sever i napominje još jednu važnu “nuspojavu” tog problema: – Kad se statistički barata prosječnom plaćom, onda se to čini s prosječnom neto plaćom u kojoj nisu uračunati krediti i odbici, tako da je raspoloživi dohodak zapravo puno niži od onog prikazanog u statističkim ljetopisima. A u krizi je došlo do povećanja tih kredita i kamata pa posljedično ostaje još manje prostora za troškove prehrane. Stoga se korigiraju i prehrambene navike, pa se ljudi samim time hrane nezdravije i jednoličnije, a smanjuju se i količine hrane. A to se, uza stres, pak odražava na zdravlju nacije. Jer taj se bumerang loše prehrane većinom i vraća hrvatskom zdravstvu – sve je veći porast bolesti, troškova liječenja i lijekova, te bolovanja i svega što uz to ide. A pritom je još došlo i do poskupljenja prehrambenih namirnica pa se zato sve više koriste tzv. kućne marke pojedinih trgovačkih lanaca ili pak uvozne koje su jeftinije, ali često i manje kvalitetne. I tu smo u začaranom krugu. I gdje je izlaz? – pita se Sever, te u šali kaže kako smo prije govorili da je izlaz na Šentilju, a sad više ne možemo ni to. – Jedini bi izlaz bio da se povećaju primanja u obitelji, tj. plaće i mirovine, što jedino može biti jamstvo povećanoj potrošnji, a time i kvalitetnijoj prehrani – zaključuje prvi čovjek Nezavisnih hrvatskih sindikata. I tako smo opet došli na početak priče: činjenica je da nam se hrvatski recesijski tanjur “smanjio” pod udarom krize, nezaposlenosti, sve većih troškova života i čestih poskupljenja osnovnih prehrambenih namirnica, ali i da se, ako je vjerovati statistikama, ipak već primjećuje i blagi porast potrošnje nekih (zdravijih) namirnica. Je li razlog tome umijeće naših domaćica da iz ničega naprave nešto ili smo, pretakajući stalno “iz šupljeg u prazno”, previdjeli taj znak da se krizi već blago nazire i kraj.