Izdanje:
U programu ove stranke ima ideologije koliko i u sushiju. Lako je tako, predsjednica vlade samo digne slušalicu i kaže tko treba dobiti posao i kome treba platiti. Što je sa svima ostalima koji žive u ovakvoj zemlji? U ovoj korumpiranoj državi nema transparentnosti ni u čemu. Kakva fleksigurnost, to je samo način da država olakša vlasnicima otpuštanje radnika. Tko jednom izgubi posao nikada ga više neće naći. S ovim cijenama povrća prosječna obitelj ne može preživjeti mjesec. Nadamo se da opozicija neće ovoga puta biti egoistična i da će prepoznati nacionalne interese koje štiti vlast. Stanje očaja i depresije je tako tipično za naše građane, najviše uživaju utopljeni u njih i u ničemu ne vide ništa dobro. Strašno je što građani glasaju za partije, a ne za programe.
Tako nikada nećemo naprijed. Treba se pobuniti sveučilište i radnici pa bi onda kapitalisti vidjeli svoga boga. Građani sada biraju žele li još jednom isto ili su spremni dati priliku drugima. Mediji lažu! Nije čudo da im nitko ne vjeruje. Jasno se vidi za koga koji vlasnik medija navija! Predizborna Hrvatska? Ne, koliko god podsjećalo na posljednje tjedne u Hrvatskoj ovo su ipak naglasci iz predizborne Argentine. Građani ove nekad gospodarski najjače države Latinske Amerike, koja je potom potonula u potpunom bankrotu da bi zadnje dvije godine, prema pokazateljima, ponovo pokazala da se može stati na vlastite noge, 23. listopada izlaze na velike izbore. Biraju predsjednika države (koji je ujedno i predsjednik Vlade), zastupnike u parlamentu i, po prvi put, zastupnike za parlament Mercosura, Latinske unije.
Ratovanje na ulicama
I, prije desetak dana kada je šarolika grupa novinara iz cijelog svijeta boravila u glavnom gradu, predizborna kampanja je bila u punom zamahu. Iako je prema predizborima, koji su obavljeni u kolovozu, po mnogima Cristina Kirchner sigurna predsjednica i u sljedećem mandatu, pa su tako izbori za neke riješeni i njezina stranka Fronta za pobjedu ima najveće šanse da u nekoj kombinaciji vlada i dalje, argentinska politička scena bit će do posljednjeg dana usijana, a ulice višemilijunskog Buenos Airesa poprište ratovanja žestokim grafitima koji nikoga ne štede i poligon za demonstrante svih vrsta: od radnika Linije 60, koja dnevno prevozi četvrt milijuna ljudi, i koji su jednotjednim štrajkom tražili bolje plaće, bolje radne uvjete i poštovanje radničkih tijela, do Organización de trabajadores radicales, ekstremne radničke organizacije, koja je prošlog utorka zaglušujućim bubnjevima uspjela prikriti i zvukove tanga koji odjekuje iz svih trgovina, ne bi li poslala svoje poruke nezadovoljstva. No prije nego su novinari sve to saznali morali su proći nekoliko točaka iz priručnika ‘Buenos Aires for dummies’.
U prvom danu boravka ostali su bez 100 dolara, jednog laptopa i novčanika s novcem i kreditnim karticama. Prva lekcija je skupo plaćena. U Buenos Airesu vrlo lako možete ostati bez novca, ako ga držite u ruci čak i na aerodromu punom policije, bez laptopa ako ostavite torbu otvorenu dok se prijavljujete na recepciji hotela, pred kojim uvijek stoje dva snažna vratara, i bez novčanika dok ležerno plaćate na hotelskom kiosku. Druga lekcija je naučena prilikom mijenjanja novca. Novac se mijenja u dobro zaštićenim, gotovo blindiranim mjenjačnicama, a ne na ulici, a usput se dobiva i pisano upozorenje da se obrati pozornost na ‘brze pokrete’ u uličnim dućanima, pokrajnjim restoranima i taksijima. Nesnalažljivi i s izgledom pesosa neupoznati stranci (a takvih je većina) mogu umjesto pravog ‘kusura’ dobiti lažni pa ‘portenjosi’ (stanovnici Buenos Airesa) u šali kažu da je u opticaju više lažnog nego pravog novca.
U to se i stranci uvjere kada vide da će svaku njihovu novčanicu na svakom mjestu bez krzmanja uperiti prema svjetlu da bi provjerili je li prava i tek im onda isporučiti robu ili uslugu. Dakle, siromaštvo koje potencira pljačku i nezadovoljstvo te tjera svakog dobronamjernog da upozori strance da ne lutaju sami naokolo, da se ne zadržavaju u nekim četvrtima prekasno i da ne vjeruju da je to zemlja tanga i bifteka (iako ih ima na svakom koraku), već ljudi koji još uvijek grcaju u egzistencijalnoj krizi bez obzira na ekonomske pokazatelje. I koje jako muči inflacija, koja dnevno obezvrjeđuje njihov mukom stečeni novac, bez obzira što ekonomisti tvrde da je sve pod kontrolom. – U pola sata šetnje srela sam desetke Brazilaca na ulicama i svi mahnito kupuju. Nekada je bilo obrnuto, Argentinci su dolazili masovno u šoping u Brazil. Zvali smo ih ‘dame dos’ (daj mi dva), jer su zbog povoljnih cijena uvijek sve uzimali duplo. Sada oni nas vjerojatno tako zovu – objašnjava brazilska novinarka Beth Costa, u čijoj je zemlji tečaj čvrsto vezan uz američki dolar, dok je pesos samo u pet dana po službenom tečaju otišao s 4,2 na 4,5 pesosa za dolar, što službena politika smatra prihvatljivim, a ‘glasnogovornici’ uličnih mjenjačnica, unatoč svim upozorenjima za strance, zadovoljno su trljali ruke.
Za one koji primaju minimum, koji se kreće od 800 do 1300 pesosa mjesečno, svaki pomak je katastrofalan, a u situaciji kada se lako ostaje bez posla, jer se osim poduzeća zatvara i puno malih dućana, obrta i kafića, nezaposlenost kuca na mnoga vrata. Demokracija je zloupotreba statistike, definirao je svojedobno veliki Argentinac Jorge Luis Borges, i tu zloupotrebu ‘portenjosi’, kako sebe nazivaju stanovnici Buenos Airesa, žive svaki dan. Emisije tipa “Dobro jutro, Buenos Aires”, koju gledaju najsiromašniji, umirovljenici i nezaposleni, počinju poraznom statistikom da je kilogram rajčice prešao deset pesosa, što je dobra vijest za one koji rajčicu prodaju, ali vrlo loša za one koji bi na tanjuru vidjeli malo povrća. Pažljivo se prate cijene na raznim tržnicama kako bi se u kupovinu otišlo na najjeftiniju.
Večernji je TV program ispunjen emisijama poput Otvorenog, u kojima se sučeljavaju mišljenja pozicije, opozicije i onih koji nemaju šanse, ali imaju što reći. U žestokoj panel raspravi posvađale su se zagovornice i protivnice legalnog pobačaja, na temi koja se u ovoj katoličkoj zemlji (koja je ipak legalizirala istospolne brakove) smatra jednim od gorućih političkih pitanja. Iako će se obični ljudi izjasniti prije svega oko nezaposlenosti, besparice i nasilja na ulicama (predsjednica Kirchner je osnovala i Ministarstvo unutarnje sigurnosti kako bi smanjila stopu uličnog kriminala), koje Buenos Aires čini nesigurnim gradom i za poštene portenjose i za više deset milijuna turista koliko se godišnje slije u taj grad.
Preživjeti pakao
– Recesija je kod nas u Argentini počela 1999. godine, a Argentina je preživjela pakao 2001. i 2002. kada se bankrot države spojio s vrlo nasilnim uličnim prosvjedima. Budžetski deficit, prezaduženost i rastuća inflacija akumulirali su se 2002. i vlada je bila prisiljena uvesti paritet između dolara i pesosa. To je pokrenulo nacionalnu ekonomiju, ali uništilo BDP. Gotovo 60 posto Argentinaca palo je ispod razine siromaštva, jer su plaće pale zbog pariteta, a ušteđevina bila praktično uništena. Nestor Kirchner je povukao niz mjera i oporavio ekonomiju, njegova supruga je to nastavila i zato ona mora ući u Casu Rosadu (zgrada vlade) – kažu zagovornici Cristine, kako je svi zovu. – Na sjednici UN-a u New Yorku nije samo mahala ‘svojim’ rezultatima i ljubila se s čileanskim predsjednikom (što su sve tv-stanice prenijele ponavljajući poljubac i po desetak puta u slow motionu).
Usput je kupila i 20 pari ‘laboutinki’. Njezino gotovo religiozno spominjanje Evite Perón, na otvaranju 31 metar visokog i 24 metra širokog portreta na zgradi Ministarstva za socijalni razvoj (po uzoru na Che Guevarin portret u Havani) bilo je degutantno. Ona živi na poštovanju koje ljudi imaju prema njezinom pokojnom mužu. Kada joj je popularnost 2008. drastično pala obećala je da se više neće kandidirati i tu smo vidjeli priliku za nove promjene. Međutim, kada joj je muž lani umro, a visoke cijene poljoprivrednih proizvoda stišale nezadovoljstvo proizvođača, ponovo je uzela stvari u svoje ruke.
Nju podržavaju vjerni glasači Fronta za pobjedu i teško da je što može ugroziti – kaže jedan u Argentince razočaran član Projecta da Sur, simpatične vrlo lijeve stranke, koju vodi angažirani i popularni režiser Fernando Pino Solanas, zaključujući da se Argentina još jednom neće reformirati. Bogati će ostati bogati, a siromašni će i dalje biti siromašni, samo će ih biti sve više. A što znači biti siromašan može se vidjeti u za turiste egzotičnoj četvrti La Boca. Njezinim stanovnicima kao da se nitko ne obraća niti oni više što očekuju. Osim da još pokoji klinac od onih koji po zapuštenim ulicama ‘napikavaju’ loptu postane slavni nogometaš.