Izdanje:
Jure Ožić Bebek
Uvjerio sam se u to čekajući početkom prošlog tjedna sređivanje carinskih formalnosti na aerodromu u Pyongyangu. Zahvaljujući ITF prvenstvu, snimatelj Jure Ožić Bebek i ja smo i uspjeli dobiti novinarske vize za ulazak u najzatvoreniju zemlju svijeta. Puna četiri mjeseca trajala je procedura. Na kraju su domaćini odobrili tek tri vize za tv ekipe, od 80 zahtjeva koje su primili. Uz HRT, zeleno svjetlo dobila je i indonezijska televizija (koju je doista zanimao samo sport), te francuska tv-kuća čiji su novinari, baš kao i mi, htjeli iskoristiti priliku kako bi pokušali zaviriti u život zemlje koju se proglašava najzloćudnijom svjetskom diktaturom. O Sjevernoj Koreji smo tako i mi znali što i prosječni zapadnjaci: riječ je o diktaturi ekscentričnog vođe u čijoj zemlji, s jedne strane, ljudi doslovno umiru od gladi, a s druge priređuju neviđene masovne demonstracije obožavanja tog istog vođe.
No, da uvid u sve to neće biti nimalo jednostavan bilo je jasno već na aerodromu kada me moj vodič, koji će nas pratiti u stopu za čitavo vrijeme boravka, odmah prepoznao, obratio mi se punim imenom i ukratko mi objasnio kakav nas režim čeka. U najkraćim crtama: nema nikakvog samostalnog kretanja, udaljavanja, snimanja bez prethodnog odobrenja… Interneta ionako nema, a mobitele su nam na aerodromu oduzeli uz potvrdu i obećanje da će ih vratiti na izlasku iz zemlje. Vodič je preuzeo i putovnice koje su odmah išle u Komitet za kulturu gdje su čuvane do našeg odlaska. Organizirani pristup vidio se i u smještaju: dok su sportaši bili smješteni u hotelu u središtu Pyongyanga, za novinare je rezerviran hotel JangGakdo, na otočiću nasuprot grada. Iz njega bi nam, čak i kada bi to bilo dozvoljeno, pješice do grada trebalo barem sat i pol. Prvu večer – radni sastanak. Vodič predstavlja svoju pomoćnicu, mlađahnu Kim Lee koja se tek uči zanatu čuvanja stranih gostiju. A pokazalo se, čuvanje stranaca odnosi se na čuvanje države, točnije, prikazivanje, kako sami kažu, samo lijepih slika. Tako nam je naš senior vodič Myong ponudio program sastavljen isključivo od obilaska impresivnih zgrada, domova kulture i sporta, monumentalnih spomenika. Razgovor s „običnim“ ljudima nije predviđen.
Po cijeli dan peru trg
Za svaki slučaj tu je i plava traka na kojoj piše novinar, obavezan rekvizit na svakom izlasku iz hotelske sobe. Plava traka služi kao upozorenje ljudima koje srećemo da znaju s kim imaju posla. I tako je započela svakodnevna borba – vodič bi ujutro ponudio odlazak na neko značajno groblje, mi bi odbili i tražili nešto drugo, životnije, on bi se pristojno složio s nama, ali bi nakon par sati čekanja i pregovaranja opet nekako završili na groblju. Situacija u kojoj je u glavnom gradu 80 stranih reprezentacija, ipak nam je s vremenom počela ići u korist jer su se i sami vodiči gubili u organizacijskom kaosu. Tako smo čak dvije večeri uspjeli ostati sami u središtu grada. No, pokazalo se da je i odlazak u restoran 50-ak metara udaljen od hotela sa strancima, bio odmah prijavljen našem vodiču bez kojega na kraju nismo mogli uzeti niti taksi, za koji su tvrdili da je slobodan.
No, svejedno, samo postojanje taksija pokazatelj je da se i Sjeverna Koreja polako, počela mijenjati. Taksi je u vlasništvu državne agencije, no formiranje cijena, barem za strance, je slobodno. Tako bismo za istu relaciju jedan dan platili pet eura, a drugi dan 35. A sami euri su, kako nam je i naglašeno prije puta, ono što se očekuje od stranaca. Sjeverna Koreja prepuna je lažnih američkih dolara (navodno ih država sama tiska kako bi rušila imperijaliste). Iako će takve dolare, uz kineske juane, rado vratiti kao kusur. Tečaj, priznajem, nismo uspjeli shvatiti, a u domaći won nam je novac bilo zabranjeno mijenjati. Posjedovanje domaće valute za stranca je kazneno djelo. I tako su nas vodili od trga nazvanog po velikom vođi Kim Il Sungu, do mauzoleja posvećenog velikom vođi, preko kuće u kojoj se, sad već pogađate, rodio veliki vođa pa napokon do muzeja u kojem su svi pokloni koje je on za svog života dobio.
Nakon odrađene te ture, slijedila je ista samo posvećena njegovom sinu, aktualnom vladaru Kim Jong Ilu. Zahvaljujući tome što smo nekada bili u Jugoslaviji, iznimno su nam dopustili snimanje sobe u kojoj su svi Titovi pokloni velikom vođi. Ima tu i zlatnih tabakera, fotelja, namještaja, oružja do poklona nekadašnjih jugoslavenskih poduzeća. Tih 50-ak poklona tek je kap u moru onoga što je Kim Il Sung za života dobio. Točno 225 tisuća i 954 poklona iz 184 zemlje svijeta. Među ostalim, Staljin mu je poklonio vlak, Pele loptu i dres. Ipak, s vremenom, uspjeli smo razgovarati i s ljudima i dobiti barem neki uvid u stvarni život. Na jednostavno pitanje kolika je prosječna plaća, odgovor smo čekali pet dana i bio je da prosječne plaće nema. Ali na pitanje kolika je tvoja plaća,doznali smo da viši dužnosnici Komiteta zarade do 200 eura na mjesec, od čega pola dobiju u novcu, a pola u bonovima za hranu.
Konobarica u hotelskom restoranu ima plaću oko 20 eura, dok većina ljudi koji žive izvan gradova nema nikakva primanja. Štoviše, nemaju niti pristup glavnom gradu u kojem živi dva i pol, od 25 milijuna Korejanaca i koji je omeđen vojnim kontrolnim točkama. Oni su ograničeni na poljoprivredu i ono što ulove u rijeci ili moru. Iako je najveći problem države glad, pogotovo u sušnoj godini poput ove, država odbija bilo kakvu pomoć u hrani. Posljedica je to Songun ideologije, točnije učenja o samodostatnosti korejskog naroda koje kaže da se „u dobrim godinama dobro jede, a u lošim loše, ali se nikada ne dolazi u ovisnost prema nekome niti traži ičija pomoć“. No, da nije baš tako, vidljivo je iz zasad stidljivog otvaranja prema stranom kapitalu. Dopuštene su kooperacije korejske države i odabranih stranih tvrtki gdje, za čudo, pokušavaju izbjeći tradicionalne saveznike Kineze i Ruse.
Tako je Fiat ušao u proizvodnju sjevernokorejskog automobila Fjiparama, u prijevodu „Zvižduk“, Heineken počinje ulaganja u pivsku industriju, a druga slobodna zona, osim one prema južnim susjedima, otvorena je i na sjeveru zemlje. Tu je i mobilna telefonija u koju su uložili Egipćani. I to je valjda najveća revolucija izvedena u ovoj zemlji u zadnjih pola stoljeća. Već je više od pola milijuna vlasnika mobitela, i to je otprilike broj ljudi u Sjevernoj Koreji koji dobro žive. Riječ je o dužnosnicima partije, vojske i države. Svi ostali žive loše i u potpunoj su blokadi. Da je počeo nuklearni rat Koreje i Japana, mi za njega vjerojatno ne bi doznali dok ne napustimo zemlju. Ne postoje vijesti, novina je nekoliko – od državnih do partijskih – i ono što objavljuju je potpuno besmisleno. Tipični citat: „Kim Jong Il posjetio je novi bazen u Pjongjangu. Kupači su mu mahali. On je mahao njima. Onda je prošetao. Onda je vidio novu svlačionicu…“. I sve je to popraćeno desecima fotografija dragog lidera čije ime se uvijek piše većim fontom od ostalog teksta.
Televizija ima jedan kanal na kojem se izmjenjuju revolucionarne pjesme i ratni filmovi sa snimkama parada. Dok smo bili u Pjongjangu, bila je proslava dana osnutka države, tradicionalna velika vojna parada za vrijeme koje smo morali ostati u hotelu. Inače, veliki vođa je samo jedan – Kim Il Sung i kad se kaže predsjednik misli se na njega. Njegov nasljednik spominje se samo po imenu. Za vrijeme cijele parade službeni spikeri čitaju njegov govor, on se narodu ne obraća uživo, a pjesma koju okupljeni pjevaju vrlo je kratka: Kim Jong Il – čuvat ćemo te svi kao jedan! Sjeverna Koreja je, i to nam je konstantno ponavljano, zemlja u stalnom ratu s imperijalistima, Amerikom i Japanom. Južnu braću smatraju okupiranima i vjeruju da će ih jednog dana osloboditi ujedinjenjem. Službena karta države uključuje i južnu Koreju, no bez ispisivanja imena gradova. Naši vodiči znaju da se ondje bolje živi, no kažu: sloboda nema cijene. Nije ni čudno da tako govore kad se vidi obrazovni sustav zemlje. Indoktrinacija djece počinje u vrtiću u kojem se boravi šest dana u tjednu, od ponedjeljka do subote, i roditelji tada ne mogu vidjeti djecu.
Nakon toga, ide spojena osnovna i srednja škola u trajanju od 11 godina, za vrijeme koje se svi bave sportom, a oni najbolji idu na fakultet i Arirang – slet za kojeg domaćini tvrde da je u Guinnessovoj knjizi rekorda potvrđen kao najveća masovna izvedba na svijetu. Održava se dva puta godišnje, po 45 dana, kada uzastopno svaku večer točno sto tisuća izvođača radi neviđeni 90-minutni spoj sleta, gimnastike, kazališta, ideologije. Žene pod nadzorom vojske dva dana prije velike parade operu cijeli trg velikog vođe Kim Il Sunga. Ručno, s krpama i malim kantama vode, po koju su išli do rijeke udaljene 300-tinjak metara. I tako cijeli dan. Na pitanje rade li to po kazni, rečeno nam je da su to volonterke koje tako pokazuju ljubav. Inače, cijeli trg je označen malim točkama, u pravilnom rasporedu, kako bi se za svaku paradu postigao savršen pravokutni oblik. Na samoj paradi, svi sudionici nose plastično cvijeće, a za vojnike koji defiliraju kažu da uopće nisu vojnici, već isto volonteri koji nisu sposobni za vojsku, a na taj način žele iskazati odanost vođi. Naši vodiči ponosni su na svoj život – struju mjesečno plaćaju jedan won, preračunato u naš novac pet lipa, grijanje 15 lipa, stan se dobiva od države, prosječne je veličine od sto kvadrata. Školstvo i liječenje su besplatni. No, ne odnosi se to na sve, tek na radnike i dužnosnike vojske i partije.
Službeno nema kriminala
Već spomenuti mobitel, za one koji ga mogu kupiti, stoji deset eura, mjesečni račun još toliko. Sve to praktički vrijedi za glavni grad u kojem je, kada smo pitali zašto nema policije na ulicama, odgovor bio: A zašto bi je bilo? U Sjevernoj Koreji službeno nema kriminala iako je dobro poznato da se provodi kolektivno kažnjavanje. Ako napravite nešto protiv države, na prisilni rad idu tri generacije – i vaši roditelji i vaša djeca. Jedan je to od razloga zašto nikada nije zabilježen bijeg nekog korejskog sportaša s nekog natjecanja u inozemstvu. Službeno, nikada nije bilo ni prometne nesreće. Dijelom je to i zbog toga što nije bilo automobila. Danas ih na preširokim avenijama već ima više, a od lipnja ove godine dopušteno je posjedovanje i privatnih vozila. Kupuju se uglavnom novcem rodbine iz inozemstva i radi prepoznatljivosti imaju posebne, žute tablice.
U četiri mjeseca kupljeno ih je točno – jedanaest. Svi ostali automobili su državni, a u onima, čija registracija počinje s nulom, pravi su vladari zemlje. Policajci na ulici imaju daljinski kako bi mogli mijenjati svjetla na semaforu – kada prolazi auto s nulom, mora biti zeleno jer je u njemu netko iz samog vrha vojske ili partije. Sve što vrijedi za glavni grad, ne vrijedi za provinciju. Tamo su ljudi prepušteni sami sebi. Najbolje čemu se mogu nadati je odlazak u glavni grad jednom u životu i divljenje velikim uspjesima države. Ono što ne mogu sakriti, poput činjenice da su česti nestanci struje svakodnevica i da je milijunski grad noću u potpunom mraku, vodiči objašnjavaju posljedicom američkog imperijalizma. O nuklearnom programu se ne govori osim da postoji i da je moćan. S ponosom ističu kako su prvi satelit u orbitu lansirali još prije 13 godina. Ljudi na ulicama su praznog pogleda, u sedam dana nitko nam se nije sam obratio. Nema reakcije na snimanje, fotografiranje, ni na što. Sve je nekako bolesno organizirano, tako da smo u jednom trenutku imali dojam da smo na nekom bizarnom foto safariju u kojem su umjesto životinja za naše kamere pripremljeni ljudi, a u drugom trenu smo se osjećali kao u filmu Trumanov show.
Ono što je jasno, kolektivno ispiranje mozga uspješno je obavljeno. Sjeverna Koreja je zemlja u kojoj nema viceva, ni pojedinačne zabave. Ako se ide na izlet – ide se masovno i organizirano. Noćni život – koji noćni život?! U prolazu smo vidjeli ljude koji spavaju po parkovima ‘ubijeni’ alkoholom, koji je očito još jedan od države smišljen način ubijanja volje. Užasno jaka rižina rakija iznimno je jeftina kao i sve ostalo što čovjeku treba za preživljavanje. No sve od hrane, vode, pa do asfalta i betona korejski je proizvod i najgore je moguće kvalitete. Jedino što je na najvišem svjetskom nivou je – kontrola. Može li doći do pobune iznutra, treba li je nametnuti izvana, pitanja su to na koja nitko nema jasan odgovor. Izolacija čini svoje. Ipak, u dugim čekanjima neki od vodiča su nas stalno zapitkivali što se to točno dogodilo u Libiji i je li moguće da je tako brzo srušen Gadafi.
Očito da mali povlašteni dio ipak ima pristup vijestima izvana. No, pitali su nas i je li istina da u Europi svatko ima automobil i putovnicu, koliko ćemo dana pisati izvještaj državi... Naime, naši vodiči na kraju našeg sedmodnevnog boravka ondje bili su potpuno premoreni jer su navečer, kad bi završili s nama, morali pisati dnevni izvještaj i ići na sastanke o sutrašnjem danu. Tako se Myongu, umornom i neispavanom, omakla i rečenica: „Vi mislite da je sve sjajno organizirano, a ovo je u stvari kaos“. Tako je to u zemlji tužnih, dobroćudnih i gostoljubivih ljudi u kojoj nema mobitela, interneta i demokracije.