Izdanje:
Koliko su neki događaji medijski napuhani ne vidimo toliko u tijeku tih događaja, koliko kada se prašina konačno slegne. Prošli je tjedan Angelina Jolie doslovno okupirala pažnju svih hrvatskih medija, da bi sada, kada je konačno otišla gdje joj je i mjesto – na crveni tepih prilikom dodjele Oscara – u Hrvatskoj sve opet bilo po starom. Kao što se ovdje diskusija uglavnom svela na pitanja hoće li velika glumica na ljeto doći na more ili čak izgraditi vikendicu u Istri, tako se tamo povela dubokoumna diskusija o Angelininoj desnoj nozi koja je elegantno izvirila iz dugačke crne Versaceove haljine.
Nikakvo čudo za Hollywood, ali je u najmanju ruku čudno da se barem kod nas nije povela sadržajnija rasprava o samom filmu. Ukratko, radi se o ljubavnoj priči smještenoj u kontekst opsade Sarajeva, a sve se zakomplicira tako što je Muslimanka u vezi sa Srbinom koji pritom nadgleda koncentracijski logor. Ali nema tu nikakve drame ili dubljih moralnih dilema kao u nenadmašenom remek-djelu “Noćni portir” Liliana Cavani, 1974.), niti tu ima one ljubavi kakvu je nezaboravno opisao Nietzsche uvidom da se “ljubav uvijek odvija s onu stranu dobra i zla”. Drugim riječima, Muslimanka ostaje Muslimanka, Srbin ostaje Srbin, zlo je zlo, dobro je dobro: niti su oni kao Max i Lucia iz “Noćnog portira” pokušali pobjeći na neko osamljeno mjesto, niti je i jedan od njih pokušao shvatiti i razumjeti drugog, na način Michaela iz “Žene kojoj sam čitao” (još jedne priče koja ulazi u sav užas ljubavi koja nestaje u moralnom bezdanu): “Ako pokušam razumjeti tvoj zločin onda te prestajem osuđivati, a ako te osuđujem onda te prestajem razumjeti”.
Tu nitko nikoga ne razumije niti ima prave ljubavi. Sve što imamo je ping-pong prebacivanje jednog naivnog i jednostavnog “Izvini”, prvi puta kada Srbin osjeti grižnju savjesti jer ipak nadgleda logor u kojem se siluju žene, a drugi puta kada Muslimanka pokuša opravdati svoj čin izdaje (nakon što je mirno trpjela sve užase, pa i vlastito silovanje).
Originalni članak pronađite u tisku