Izdanje:
Robert Anić / Pixsell
Kreditni rejting Hrvatske neće pasti, uvjereni su u Vladi. A ako i padne ništa se strašno neće dogoditi, kažu. Za prvu tvrdnju argumente nalaze u podršci koju je Vlada dobila iz inozemstva i nadaju se da će sastanak s rejting agencijama početkom veljače biti uspješan. Ministar financija Linić smatra da će međunarodne institucije pokazati dobru volju, kada vide poruke nove Vlade, a optimizam se crpi prije svega iz toga što su strani investitori i strane međunarodne banke koje bi trebale procijeniti kvalitetu ponuđenog iz Hrvatske, zadovoljni stabilnošću Vlade i praktično je za sada “jednostranačka” vertikala - predsjednik države, većina u Saboru i čvrsta koalicijska vlada - ključni argument da rejting u prvoj procjeni ne padne. Od Vlade se očekuju reforme, bit će na promatranju, ali mjesec do dva nisu dovoljni da se donese konačna ocjena i tu leži šansa da rejting ostane isti. Čeka se da hrvatska vlast ponudi nešto smisleno, a koliko je to u stanju vidjet će se prvo na proračunu, i, bude li to više od očekivanih minimalnih pet milijardi, šanse za zadržavanje rejtinga bi mogle biti veće. U tom bi slučaju predizborna Milanovićeva najava da njegova vlada ima 50 dana za spas Hrvatske bila naizgled potvrđena, iako je i bez pada rejtinga do spasa puno duži i teži put.
No, ako se donese i nešto niža ocjena od sadašnje, u Vladi se brane tvrdnjom da nam rejting “i tako nije neki” i da ta fama oko toga hoćemo li kliznuti u “junk” status nije pitanje života i smrti, jer ni trenutnim se rejtingom ne može pribaviti jeftin novac. Najviše se “hvataju” za agenciju Moody’s, koja daje ocjenu Baa3, manje za Fitch koja daje BBB(-), ali u svakom slučaju računica im se čini jasnom: bio kreditni rejting Hrvatske nešto viši ili nešto niži, ozbiljnih novaca za zaduživanje kod banaka nema, te kamata od osam ili 12 posto u ovoj situaciji ne igra neku ulogu. Istina, njihovi oponenti tvrde da to nije baš tako jednostavno, da bi s eventualnim padom rejtinga i najavljene “narodne obveznice”, koje je Linić iznio kao jednu od mogućnosti, postale praktično bezvrijedne, a najpesimističniji kažu da s padom rejtinga počinje priprema za nove izbore, jer slijedi potpuni slom: Hrvatska nikome nije važna, za nju se neće nitko založiti i ne može se očekivati pomoć ni od koga. No, Forumov izvor iz Vlade tvrdi da problem nije rejting, i utoliko larma koju su nadali mediji oko rejtinga može koristiti samo da se poveća manevarski prostor za rezove. -Panika koja se širi oko rejtinga zastrašuje prije svega građane, koji, zahvaljujući histeriji stare škole ekonomista, misle da je rejting biti ili ne biti, pa će se možda utoliko lakše pristati na kresanja, ali - kaže - na Vladu to nema posebnog utjecaja. Istina, trima zemljama u koje Hrvatska najviše izvozi (Italija, Slovenija i Austrija) rejting je pao, no ni u tome ne vide veliki problem, jer dvojici, koji vode glavnu riječ oko ekonomije, Čačiću i Liniću, “cilj je spašavanje Hrvatske, a ne spašavanje njezinog rejtinga pred međunarodnim agencijama”, a tko je izvozio do sada izvozit će ili ne bez obzira na rejting - tvrde. Pozivaju se pri tome i na najnovije izjave stranih analitičara, ali i talijanskog predsjednika i bivšeg međunarodnog bankara Maria Draghe, koji je cijelu priču oko agencija i rejtinga posve relativizirao, tvrdnjom da je rejting samo dio ukupne priče, informacija, a ne pitanje opstanka te da se njima ne treba pretjerano zamarati.
Čačić i Linić žure dok drugi bježe
- Naš problem nisu ni projekti ni novac, jer se za dobre projekte novac uvijek nađe. Problem je naša sposobnost da pripremimo i realiziramo te projekte. Uspijemo li i tako ćemo se orijentirati prema razvojnim bankama poput EIB-a, CEB-a, IBRD-a ili Svjetske banke i sigurno ćemo proći, jer te banke ne reagiraju kao obične banke. A da bi uspjeli treba što prije instalirati ljude, imenovati krizni menadžment, kojeg zagovara Čačić, kako se ne bi izgubili u beskrajnim procedurama imenovanja i preimenovanja i predlaganju Saboru te čekanju njegove odluke. Vladi trebaju njezini ljudi u nadzornim odborima javnih poduzeća i kvalitetni menadžeri. Ranije je donesena odluka da se raspisuju javni natječaji, a onda se uzimalo kako je kome padalo napamet. Tako na natječajima nisu prolazili stručnjaci, ali jesu pojedini HDZ-ovi “barakaši”. Sada to sve treba promijeniti, a u tome prolazi vrijeme i javnost s pravom procjenjuje da se oteže s konkretnim potezima. S druge strane ima onih kojima je sve zatečeno dobro i ne zanima ih neki veći angažman - kažu upućeni u zbivanja u uredima u Banskim dvorima.
Već se iz toga vidi da u Vladi postoji dio koji je za promptne odluke i dio koji bi što duže zadržao status quo. Za urgentne odluke treba politička volja, a trenutno se oko tih stvari ne stvara konsenzus, već ispada da svaki ministar vodi svoju “lokalnu” politiku. Vlada je, to je i prostim okom vidljivo, već podijeljena na dva neuravnotežena bloka koji se razlikuju i koncepcijski, ići žestoko i brzo i upustiti se u klinč sa svima koji negoduju ili manjim koracima, sporijem, jer i tako se ništa bitno ne može promijeniti pa čemu izazivati animozitet. S jedne strane su Čačić i Linić, iz čijih se izjava vidi da su spremni na jake odluke po cijenu zamjeranja poduzetnicima, ministrima, sindikatima, jer vjeruju da bi se za godinu-dvije vidjeli konkretni rezultati njihovih poteza. Na drugoj su svi oni koji su proteklih tjedana u javnost pustili svoju nevoljkost da se odreknu bilo čega, koji pumpaju ministarstva novim ljudima ne rješavajući se viška, i najavljuju gomilu planova koje će teško biti realizirati. Kao da je jedino o čemu brinu osobni rejting i politika nezamjeranja. Zoran Milanović se za sada ne izjašnjava, osobito ne pred javnošću, ali postoji opasnost da se prikloni onome što mediji pišu. Ako neku mjeru napadnu onda se s njom ne ide, ako je podrže onda se s njom ide.
Vatra oko gašenja mirovinskog stupa
Time je Vlada, u manje od mjesec dana, u političkim, ali i ekonomskim krugovima krštena kao “balon Vlada”, Vlada koja pušta spinove, vidi reakcije pa se prema njima ravna. Jedan dan se najavi prodaja HPB-a i Croatia osiguranja, a kad se čuju reakcije da “svaka baba zna prodati dvije firme i udariti poreze” ideja barem za neko vrijeme splasne. Drugi dan se najavi produžetak poreza telekomunikacijskoj industriji i “udar” na banke koje će morati podijeliti teškoće u kojim se nalazi Hrvatska, a nakon žestokog i koordiniranog napada iz tcom industrije, koja krajnje bezobrazno i ucjenjivački najavi masovna otpuštanja i zaustavljanje investicija, žar nestane, a i s bankama će se “razgovarati i vidjeti što se može učiniti”. Treći dan se pojavi ideja ukidanja plaćanja PET ambalaže, jer je to “socijalna kategorija”, a nakon toga se tvrdi da se o tome nije govorilo, jer očito nema nikoga tko bi tih par stotina kuna mjesečno namirio hrvatskoj socijali kada im se oduzme taj “izvor prihoda”. Četvrti dan se, obrnuto od onog što se tvrdilo prije izbora, da nema viška zaposlenih u javnoj upravi, konstatira manjak, a peti se na mjesto bivših savjetnika dovode novi savjetnici, umjesto starih glasnogovornika dovode novi glasnogovornici, umjesto starih šefova odjela dovode novi. Stari se pri tome smještaju “negdje unutar sustava”. Mrsić da neviđenu izjavu da će zaposliti sve nezaposlene, ali ne zna se kako, a da će se mirovine korigirati, ali još se ne zna kada, ali se ponovo spominje famozna ‘švicarska formula’. Trenutno gasi vatru nastalu oko gašenja drugog mirovinskog stupa, ali njegovo zamrzavanje na godinu dana već je proglasio “jednom od opcija o kojima se razmišlja” dok se koalicijski partner HSU pravi da ga se te teme uopće ne tiču. Najavljeno je oslobađanje doprinosa na plaću novozaposlenih za prve dvije godine i moguće smanjenje doprinosa na plaće za dva posto, no neki ekonomisti već upozoravaju da će poduzetnici u tome naći jedino interes da prvo otpuste ljude, a onda ih opet zaposle kako bi to prikazali kao novo zapošljavanje i izbjegli doprinose te da je jedino pravo rješenje podizanje neoporezivog dijela plaća o čemu se pak ne govori. Ministri Željko Jovanović, Andrea Zlatar, Zlatko Komadina, Rajko Ostojić već su prisnažili da se kod njih u ministarstvima nema što bitno rezati, jer je sve već unaprijed zadano, dok Vlada tvrdi da će milijardu kuna srezati na troškovima ministarstava pa makar to značilo novu priču o vodi bez arome i manjem broju spajalica, čemu su se u vrijeme Jadranke Kosor podsmjehivali. Kao da, kada Milanović kaže da je smanjenje broja službenih automobila i limita na mobitele “ljepotica dnevnog reda” Vlade, nije jednako smiješna. Istina, ima i onih koji bi bez puno razmišljanja “sjecnuli” pet milijardi kuna pojedinim ministarstvima uvjereni da se time ništa posebno ne bi promijenilo u njihovim sektorima, a zagovarali su i ukidanje nekih ministarstava, jer nemaju svoju stvarnu svrhu i opravdanje, ali to u hrvatskim uvjetima već spada u fantastiku. Većinsko je raspoloženje, očito bilo, da se takve stvari ne diraju. I što je najgore to nije priča o politici mogućega, jer moglo se najaviti više i bolje, nego o politici inertnoga i bezidejnoga. Niti izgleda kao da će se dogoditi stvarna rekonstrukcija vladinog sustava (najavljuju se i nove agencije, na Vladinom on line-u radi sedam ljudi koji će među ostalim “fejsati” i “twittati” s građanima, jer tako valjda rade moderne vlade kako bi održavale vezu s građanima), a s druge strane se panično još uvijek traže sposobni ljudi koji bi mogli popuniti operativna mjesta, jer “netko treba i raditi”.
Bez želje za reformama
Ostaje dojam da su tračnice ostale iste, samo je vlak u kojem je nova Vlada malo ljepše “pofarban” od onog jadnog u kojem se vozila HDZ-ova vlada. Čak je i priča o neprihvatljivosti povlaštenih mirovina i ponos Kukuriku koalicije zbog toga što “njihovi nisu nemoralni kao Šeks” pala na Damiru Kajinu, koji je svoju ljutnju što nije potpredsjednik Sabora, iskazao odlaskom u kratku mirovnu kako bi sačuvao povlasticu više mirovine kada jednog dana ode u penziju. Kao što je i njihovo obećanje da će voditi računa o željama građana palo na datumu referendum o ulasku u EU, za koji se nije dobilo suvislo objašnjenje, i ignoriranju želja predstavnika civilnog društva. Sve bi se to međutim možda i moglo benevolentno podvesti pod početna nesnalaženja nove vlasti, iako su dvije godine tvrdili da su posve spremni i za izbore i za preuzimanje odgovornosti, da se ne nazire ozbiljna pukotina i u izboru dijela kadrova, snalaženju ministara (recimo Orsat Miljanić i njegova sablažnjiva konferencija za novinare na kojoj nije uspio suvislo odgovoriti niti na jedno pitanje), ali i, što je najgore, u vođenju politike, koja za sada nije pokazala želju za ozbiljnim reformama ni unutar sebe ni unutar Hrvatske. Zoran Milanović izgleda kao netko tko je (već) odustao od vođenja Vlade i prepustio je nadmetanju i gloženju ministara, a ministri se (već) ponašaju kao da su zasjeli na svoja lena i jedini im je cilj napuniti ih svojim ljudima, jer, kako je objasnio jedan od njih, “nemoguće je raditi uz toliku opstrukciju”. Kako drugačije objasniti potpuno nesuvislo izletavanje pojedinih članova Vlade u intervjuima, gdje svatko o svom ministarstvu priča kao da ono nema veze s Vladom, dok u isto vrijeme građanima ostaje i dalje nejasno kojim putem Vlada doista namjerava ići, koje su posljedice po njih i tko će u toj Vladi voditi glavnu riječ. Čačić, koji ima silnu volju pokušati, uvjeren da je njegov put u kapitalizam pravi, jer donosi razvoj i po cijenu žrtava, ali za to mu trebaju odriješene ruke, koje kako se već sada može vidjeti nije dobio samim “okolčavanjem” prostora kojeg je zauzeo u Vladi, oni koji su došavši na čelo ministarstva ostvarili svoju ambiciju i misle da je to dovoljno ili Milanović koji za sada lavira između dvije struje, kao da ne vidi da su mu se već pojavile dvije Vlade, i da bi on morao biti taj koji u javnosti daje konačni ton. Očito, Plan 21 polako pada u zaborav, a novi plan, onaj konačni kojeg će se Vlada držati do kraja mandata, još se ne nazire.
Ostojićev paradoks: U kampanji je govorio da će prvo ukinuti porez na starost, a prvo je od toga odustao
- Dopunsko osiguranje ne znači ništa. To je namet i sramotni porez na starost. Taj je porez paradoks, jer Vlada istovremeno umirovljenicima vraća dug, a zatim im to što je vratila uzima kroz dodatni zdravstveni doprinos. Tako je prije izbora govorio ministar zdravlja Rajko Ostojić. Bio je jedna od najagilnijih pa i najagresivnijih u kampanji, bilo ga je posvuda, kačio se sa svojim prethodnikom Darkom Milinovićem oko svake teme iz zdravstva, a najglasniji je bio obećavajući ukidanje 3 posto nameta na mirovine iznad 5100 kuna u roku od šest mjeseci. Tvrdio je da je to u proračunu svega 45 milijuna kuna, mali novac za državu, a veliki za umirovljenike. I? Ništa. Najnovije izjave ministra govore nešto sasvim drugo. Ukidanja neće biti. Sramotni porez na starost ostaje.