Izdanje:
Georgij Angelov, načelnik sela Krum u bugarskoj općini Dimitrovgrad, polomio je ljuljačke i klackalice na dječjem igralištu nakon što je 30. listopada izgubio izbore. Angelov, ljut i ogorčen na sumještane koji ga nisu izabrali na još jedan mandat, tvrdi da su ljuljačke i klackalice njegove i da ih je imao pravo uništiti. On napravio, on srušio. Što bi rekao narod: bog dao, bog uzeo. Seljaci su i tako tamo samo zato da njega biraju. Ako neće, nema ni igrališta. Nezahvalnost “bogovi” uvijek kažnjavaju. Dapače, sagradit će on na tom mjestu javni wc pa neka vide što se sve može dogoditi kada naljute seoskog načelnika. Nije on samo jedan od njih, kao što su možda mislili kada su ga birali. On je iznad njih, jer su ga izabrali. Mještani su, pišu bugarski mediji, zabrinuti da bivši načelnik ne sruši još nešto. Možda su se neki već i pokajali što mu ipak nisu dali glas. Barem bi igralište bi još bilo na mjestu. Priča je anegdotalna, tužna i smiješna, i baš dobro sjeda u hrvatsku situaciju.
Dijele Hrvatska i Bugarska još neke sličnosti: i tamo vole kad mrtvi glasaju i tamo se u predizbornim mućkama na istoj adresi iznenada i jednokratno nađe gomila ljudi i tamo se građani osjećaju prevareno nakon izbora. Ali da bi se anegdota na pravi način vizualizirala dovoljno je zamisliti što bi sve Bandić ili Kerum mogli srušiti ako ne prođu dobro na izborima? Što je sve HDZ upropastio misleći da nikome ne odgovara? Kakvu su osvetu spremni smisliti oni koji jednom izabrani misle da su zauvijek izabrani? Kakvi su sve likovi postajali ministri i saborski zastupnici samo zato jer je netko odlučio da mu baš takvi trebaju: nesposobni, nepošteni, potkupljivi, ali lojalni zbog vlastite koristi? Takvih koji će donijeti katastrofalne zakone, jer im se kaže kada trebaju dići ruku, takvih koji su ulazili u nepoštene koalicije da bi se, zaštićeni onima koji su na vlasti, spasili zatvora. Koliki su postali direktori javnih poduzeća samo zato jer je na njih došao red u stranačkim rotacijama, a prepoznati su kao pogodni za uzimanje novaca iz poduzeća i njegovo prebacivanje u stranku na vlasti? I sve se to opravdava činjenicom da su građani birali. Da su, kao, znali kome su dali svoj glas i da imaju biti zadovoljni svojim izborom, čak i kada je očito da su promašili. Od naroda se očekuje da funkcionira od izbora do izbora, da pokorno izađe na birališta i da svoj glas bez obzira na ponudu.
Kosorovoj, koja bi sada u koaliciju i s crnim vragom ne bi li smanjila razliku između HDZ-a i Kukuriku ekipe ili Milanoviću, koji je u stanju reći da u Međimurju, koje je tradicionalno naklonjeno njegovom sadašnjem bloku, ljudi vrijedno rade, dok se Slavonci i Dalmatinci inate, jer se nešto premišljaju i skloniji su nekima drugima. Demokracija u glavama političara kao da funkcionira samo ako se za njih glasa. Politički se subjekti jako uznemire pri pomisli da bi, recimo, masovni bojkot izbora ili glasanje za male i nebitne mogao biti način pokazivanja opravdanog gnjeva građana zbog onog što im je učinjeno i nezadovoljstva onim što im je ponuđeno. Svi su u tom trenutku spremni napasti građane da ne razmišljaju pametno. Eto, pružila im se prilika da biraju, a oni je ne žele iskoristiti. Ispada da je njihova građanska dužnost da izađu na izbore sviđala im se ponuda ili ne, ali s druge strane nema ni dužnosti ni odgovornosti da im se kadrovski doista ponudi bolje. Izborne liste koje se u strankama ovih dana slažu i ovoga su puta više rezultat vraćanja osobnih dugova ili koalicijskih jednadžbi, nego kvalitativne selekcije.
Na najbolja mjesta se stavljaju oni koji će i tako ući u izvršnu vlast, a u Saboru će završiti oni iz drugog ili trećeg ešalona, zamjenici ili oni kojima je dodijeljeno mjesto nisko na listi. Ako im se posreći s 15-ak tisuća saborske plaće dobro, a ako ne, i tako nitko nema pojma tko su. Pa glasa se za Milanovića, Jurčića, Lesara, Kosorovu ili Glavaša (ako DIP ne zabrani), a ne za Marka, Peru ili Jagodu do čijih imena nitko na listiću neće ni bez anestezije Politički se subjekti jako uznemire na pomisao da bi masovni bojkot izbora mogao biti pokazatelj gnjeva doći. Ionako su stavljeni jer treba popuniti kvotu od nekih tristotinjak imena po stranci, a to što će sutra baš njih troje sjediti u Saboru i pitati se kako su se tu našli i tako nije važno.
Već se sada vidi da je SDP spreman smjestiti najmanje jednog koji ima iskustva u bacanju boca na kolege, valjda zato što jamči zabavu u Saboru, da je Kosorova spremna osigurati mjesto u Saboru Kerumu i njegovoj sestri Nevenki. I tko zna tko je još došao u priliku da se zbrine samo zato jer mu se posrećilo da dobije na lutriji zvanoj izbori. To će građani imati priliku vidjeti tek kada “izabrani” sjednu u Sabor i pokažu raskoš svog neznanja, stranačkog poltronstva i nezainteresiranosti za ono što rade. A dobitnicima će se osladiti i već nakon šest mjeseci će shvatiti da nikako ne mogu napustiti to mjesto. I najradije bi, da su iskreni, glasali poput Nazifa Memedija, da se Sabor ne raspusti, da izbora više nikada ne bude. Jer, opasno je kad narod izlazi na izbore. Može, naime, promijeniti mišljenje.