Izdanje:
Kada bismo bili cinični i namjerno provocirali svađu, a ima situacija kada od takvih stvari ne treba bježati, rekli bismo da je neki reper najviše pridonio rocku kada se RZA nije pojavio na zakazanom snimanju u nešvilskom studiju Jacka Whitea. A s RZA-om se nije za zezati; član Wu Tang Clana već je dao svoj obol rocku suradnjom s Black Keysima i projektu Blackroc koji je imao sjajnih trenutaka. No, otkazivanjem ulaska u Whiteov studio, učinio je pravu stvar. Pojednostavljeno rečeno, White se u jednom trenutku našao s grupom glazbenika u praznom studiju i u jednom danu s njima snimi tri pjesme iz koje je u međuvremenu izrastao njegov prvi solistički album “Blunderbuss”.
FINALE SE ZNA
Za početak, složit ćete se da spominjanje Whiteova solističkog albuma zvuči pomalo apsurdno. Čovjek kojeg je struka i kritika punim pravom izabrala za rock osobu desetljeća (prve dekade dvijetisućitih) ima za sobom već tri benda, a sve što je pritom izgradio obilježeno je i prepoznato kao vrlo osebujan invidiualizam. Zato je svaki dosadašnji Whiteov album, bilo onih šest komada s White Stripes, bilo po dva albuma s “izletničkim” bendovima The Raconteurs i The Dead Weather, na neki način njegov - solo album. Čak i kod Dead Weather gdje je bio “tek” - bubnjar. (Na ovom mjestu treba reći i tu istinu da se samo zbog jačine White Stripesa preostala dva benda smatraju nekom vrstom usputnih “izleta”, već samo sudjelovanje u njima samima bio bi već itekako zabilježen trag).Ali, eto, “Blunderbuss” je tako dobio čast postati prvim Whiteovim solo albumom.
Već prethodno opisani način na koji je nastao, ukazuje na određenu spontanost kod Whitea, a ne, kao što bi se možda moglo očekivati kod ljudi njegovoga kalibra koji su u poziciji da napokon izađu s nečim “svojim”, nekog strahovitog plana i ambicije. I to je ono što je u startu Whiteu išlo na ruku, odnosno - da ne pokušavamo jalovo ulaziti u njegovu glavu - na albumu se čuje da ga je radio kao još jednu ploču. Dakako, s obzirom na već dobro poznat karakter, tu nema puno iznenađenja, kao da ste dobili u ruke novi roman Agathe Christie, čak i da odmah znate tko je ubojica, ali vas zanima kako je taj put od zločina do otkrića složen, kojim se elementima igranja, zavođenja, izokretanja konvencija žanra autorica služi. Kod Jacka Whitea finale se zna: korijenski rock nakrcan hardom, countryjem, bluesom... i tu puno pomaka nema. Ali, užitak je slušati kako do njih dolazi ovoga puta. Istina, nije to baš mogla biti ploča Raconteursa jer samom Whiteu (bez Brendana Bensona) nije svojstvena tolika mjera pop melodičnosti, niti Dead Weathera koji su upotrebu efekata odveli na posve novu razinu. Ali, recimo da je ovo mogao biti neki “zreliji” album White Stripesa, nešto kao njihov “Beggars Banquet”. Rif na akustičnoj gitari na najavnom singlu “Love Interruption” (od-ličan akustičarski soul-country duet s anonimnom Ruby Amanfu koja je preko Twittera morala obavijestiti javnost o svom postojanju) povlači asocijacije na “Salt Of The Earth” kojom Richards uvodi, a Jagger nastavlja ubitačni finalni komad na “Beggarsu”.
Simbolika
Ljubiteljima Stripesa vjerojatno će puno bolji sjesti drugi, trenutačno aktualni singl “Sixteen Saltines” koji se mogao naći na bilo kojem albumu benda i jedna je od dvije-tri najbolje pjesme na albumu. Kad smo već kod asocijacija, “Sixteen Saltines” izravno se naslanja na “I’m Free” Whoavaca (isti zvuk, jedan preskočen akord), ali na ovom ćemo mjestu prestati s nabrajanjem asocijacija jer je 2012. godine glupo pametovati koliko je eklektični White čovjek prošlih (i kojih detaljno) vremena. Ako je po ičemu ovo pravi trenutak za Whiteov solo album, onda taj trenutak možda najviše simbolički; u trenutku kada svijet počinje biti nakrcan rock duetima, čovjek koji je lansirao brend “za rock potrebno dvoje” otišao je korak dalje i kaže da je za rock dovoljan - jedan.
Nastao nakon službeno objavljenog raspada Stripesa i razvoda od manekenke i pjevačice Karen Elson, tekstovi na albumu će vjerojatno dugo biti interpretirani iz Whiteove privatne sfere. osobito stihovi poput “Neću više nikada dopustiti da me ljubav poremeti, iskvari ili prekine”. (Istodobno Elson mu pjeva prateće vokale.) No, puno je važnije da ovaj album traži “dubinska” i “vremenska” istraživanja na cjelokupnom planu; pola albuma uzima na prvu (uz prva dva singla, tu su uvodna “Missing Pieces”, “Weep Themselves To Sleep”, predivni završni country jazz “Take Me With You When You Go”), no druga polovina pjesama stoji iza ugla i zna da će također doći na svoje.