Izdanje:
U ime Instituta hrvatske glazbe htio bih ukazati, slučajne ili namjerne, ali krupne netočnosti u tekstu Ozrena Kanceljaka, koje za metu imaju rad instituta. Ozrena osobno poznajem pa mi se čini logičnim da u daljnjem tekstu koristim njegovo ime, a ne „g. Kanceljak“ kao što je možda uobičajeno u ovakvim slučajevima.
Za početak: usporedba nemogućnosti hrvatskog ljubitelja glazbe da pristupi on-line novom stranom albumu s genocidom nad Židovima u nacističkoj Njemačkoj?! Antologijsko svjedočanstvo preživjele žrtve oskudnog on-line shopping izbora: “Svi hrvatski dužnosnici zajedno s ‘glazbenim’ udrugama pristaju na tretman građanina Hrvatske u čemu smo diskriminirani poput nekad crnaca za vrijeme Martina Luthera Kinga ili Židova u nacističkoj Njemačkoj.”
Molim? Neka netko zove Majke Srebrenice da čovjeku pomognu nositi se sa sindromom stresa zbog nepeglane kreditne kartice! Dok dramatično izgleda njegovo “otkriće” da na internetskim dućanima piše “Hrvatima ulaz zabranjen” prava je istina da se ideja o sličnom natpisu još uvijek može primijeniti i na građane brojnih drugih zemalja istočne i jugoistočne Europe i svijeta. Ni zemlje zapadne Europe nisu na tom novom terenu daleko odmakle. Naravno da to treba mijenjati – ali netočno je da glazbene udruge ne pokušavaju ništa: svjesni činjenice da su građani željni kvalitetne i povoljne legalne glazbene ponude, HDS ZAMP, HDU i HGU proteklih su godina višekratno inicirali kontakt s međunarodnim glazbenim servisima, s pitanjem zašto ih u našoj zemlji nema i pozivom da dođu i u Hrvatsku.
Servis iTunes je na upit vrlo kratko odgovorio da zasad dolazak u Hrvatsku nije u njihovu poslovnom planu – i do daljnjeg, ne zamara se odgovaranjem na nove upite. Streaming servisi pak poput Spotifyja i Deezera (koji se tek šire i po velikim zapadnoeuropskim državama) su više komunicirali, te izrazili određeni interes za dolaskom na ovo tržište – ali jasno nam je da im je zanimljivija npr jedna Njemačka koja s 82,5 milijuna stanovnika još uvijek nema Spotify a Deezer je na to tržište ušao tek prije dva mjeseca.
Hrvatske glazbene udruge naravno nemaju moć dovesti ove usluge na domaće tržište prije nego što to njihovi vlasnici odluče sami, vlastitom poslovnom procjenom. Budimo realni, ti servisi nisu nikakve humanitarne organizacije, već kompanije čiji je osnovni interes profit. Iz istog razloga hrvatske udruge ne mogu ni “pripustiti Hrvate da kupuju na Google Music servisu”. Postavljati stvar da izgleda kao da njih ne želi netko unutar Hrvatske zbilja je gruba zamjena teza. Svjesni smo da smo kao tržište mali i još uvijek slabo atraktivni. Također i toga da će, jednom po njihovu dolasku, domaća glazba na tim servisima ipak biti slabije promovirana.
Zato tri glazbene udruge u zemlji, kroz Institut hrvatske glazbe, već duže vrijeme rade na stvaranju sveobuhvatne hrvatske glazbene ponude. Plan je stvoriti (za početak barem) domaći glazbeni on-line servis koji bi predstavljao kombinaciju streaminga i downloada. Ozren zna za to (osobno sam mu to prenio), ali iz nekog razloga ni to ne spominje u svom tekstu. Rado ćemo njega i cijelu hrvatsku javnost detaljno obavijestiti o tom projektu čim bude “na čvrstim nogama” – nadamo se već tijekom ovog proljeća.
Činjenica koja se prešućuje je i to da u Hrvatskoj ponuda digitalne glazbe ipak postoji – web trgovine Cedeterija, Dallas Music Shop, Croatia Records Shop i druge (uz nažalost slabo aktivnu Fonoteku T-Coma) ipak nude dobar, makar ne i, za današnje prilike, jednostavan izbor domaće glazbe – u CD i MP3 formatu. Za one koji žele kupiti glazbu – izbora dakle ipak ima. Naravno, nadam se da će te stranice u budućnosti svoju ponudu i poboljšati i proširiti. Pokušavajući svoje teze ojačati brojkama, Ozren nonšalantno izjavljuje da “danas tzv. blank tape levy čini čak 50% isplaćenih autorskih naknada” pa pita “nije li tako zapravo doista kompenziran gubitak od ilegalnog downloada?” i posredno ga opravdava. Samo par klikova prema Godišnjem izvješću ZAMP-a (u cilju da se dođe do “činjenica, a ne spinova” što je jedno od obećanja za tekstove u Forumu) pokazuje da na naknadu na privatno kopiranje za 2010. godinu u ukupnom iznosu naplaćenih prava otpada 3,53 %. Po odbitku iznosa za troškove upravljanja i poticaje za socijalnu i kulturnu namjenu, za raspodjelu autorima ostaje 2 %. Sve to je javno objavljeno i poznato svima koji se bave ovom problematikom, pa bi trebalo biti i Ozrenu. Ipak, njegova analiza iz nekog razloga promašuje za 48 %.
Nije malo. Spočitava i “poslovni aranžman s Googleom” u kojoj je “Institut uklonio stranice s tražilice”. Institut nije uklonio ništa i nema nikakav poslovni aranžman s Googleom. Njegov Odjel za legalnost digitalne glazbe jednostavno je obavijestio hrvatsku ispostavu Googlea da rezultati pretraživanja na njihovoj tražilici na prva mjesta izbacuju nelegalne linkove na albume domaće glazbe. Google je, kao što vjerujemo radi svugdje u svijetu kad ga kontaktira predstavnik nositelja prava, te stranice uklonio iz rezultata pretrage. Suradnja je ostvarena utoliko što ih se zamolilo da ne “promoviraju” nezakonitu radnju – a oni se složili s tim. I na kraju, Institut, kao i ostale udruge glazbenika, pozdravlja raspravu na temu ostvarivanja prava i sloboda na internetu. Sve što žele jest biti dio nje – s argumentima i ispravnim podacima.
Dosadašnje iskustvo pokazalo je nažalost da oni većinu internetskih korisnika slabo zanimaju – sve dok je moguće bez ikakvih posljedica ili troškova prisvajati ili dijeliti (makar i u najboljoj namjeri) ono što stvaraju članovi tih udruga. Upravo se preko tog dijela najlakše prelazi u svim “analizama”, samo načelno uvažavajući stav ogromne većine onih koji od glazbe žive. Poštivanje prava intelektualnog vlasništva na internetu ne može i ne smije isključivati druge osobne slobode, s tim se svi slažemo. Svaki konstruktivan prijedlog i dobronamjeran sudionik u raspravi o kvalitetnijem i poštenijem korištenju glazbe na internetu je dobrodošao. Više činjenica, manje spinova – to zbilja potpisujemo. Sto posto