Izdanje:
Igor Kralj / Pixsell
Novi ministar znanosti, obrazovanja i sporta Željko Jovanović je kao jedan od prioriteta u svom mandatu najavio da će pokušati riješiti stanje u hrvatskom sportu. Prije nego što je i službeno preuzeo ministarstvo puno je pričao o korupciji u sportu, a posebno u nogometu, s naglaskom da to želi riješiti.
– Bivšeg ministra Radovana Fuchsa nisam vidio niti na jednom sportskom događaju, nisam znao niti da postoji dok nisam u novinama pročitao njegovo ime – slikovito je proslavljeni tenisač Ivan Ljubičić govorio o interesu bivše hrvatske vlade za sport.
Tuđman urušavao hrvatski sport
U dvadeset godina vlastite države politika je više dobila od sporta nego što je u njega uložila. Niti jedna velika pobjeda, medalja, uspjeh nisu prošli bez slikanja političara.
– Kad ostvaruju velike rezultate i osvajaju medalje, te kad su izbori, onda su sportaši bili itekako bitni. Tada su oni i veliki ambasadori naše države, zaslužni članovi u društvu. Kada se trebao čuti glas sportaša tada ih političari uglavnom nisu željeli čuti – rekao je Zoran Primorac, u 43. godini i dalje aktivni stolnotenisač i predsjednik Hrvatskog kluba olimpijaca. Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman je bio zaluđen nogometom. No, on je samo vidio maksimirski klub. Kroz Croatiju je želio promovirati državu, stvoriti klub o kojem će pričati Europa. No, on je u startu radio pogrešno. U društvu se zalagao za 200 bogatih obitelji, a u sportu da hrvatski nogomet mora imati dva jaka kluba: Croatiju i Hajduk. I bilo je tako dvije godine (od 1997. do 1999. godine), no već tada je kao i u drugim sferama društva u vrijeme HDZ-a u sport ušao kriminal i korupcija. Sjećamo se da je Mark Viduka, australski Hrvat koji je kao osamnaestogodišnjak došao u Hrvatsku, izgubio živce kada je shvatio koliko su mu novca uzeli posrednici u Maksimiru kada je potpisao ugovor sa škotskim Celticom. Nažalost, hrvatski se sport niti dan danas nije uspio riješiti mnogobrojnih profitera.
– Jedan od najvećih problema posljednjih godina je taj što je da je dopušteno nekim ljudima da vode vrhunske klubove s državnim novcem, a ponašaju se kao da je riječ o privatnom klubu. Tako su se neki dužnosnici obogatili, dok su ostale sredine propadale. Najbolje se to vidi u našem prvoligaškom nogometu Ali ponavljam za takve stvari je odgovorno ministarstvo, odgovorna je politika jer je tu nedostajalo kontrole – pojasnio je problem o kojem Jovanović najviše priča bivši košarkaš i saborski zastupnik Franjo Arapović. Politika i sport su uvijek bili isprepleteni u interesnim sferama. Puno je tu bilo i igara, a interesantno posljednja se dogodila u tenisu. Ministar gospodarstva Radimir Čačić, bivši predsjednik teniskog saveza, ali još uvijek čovjek koji drži sve konce u bijelom sportu, nije dopustio Goranu Ivaniševiću da postane izbornikom Davis cup reprezentacije. Interesantno, s druge strane je Željko Jovanović inzistirao na tome da Mario Ančić bude jedan od njegovih pomoćnika.
Premalo radnika sa znanjem
Iako smo imali nekoliko saborskih zastupnika (Arapović, Červar, Danira Nakić, Mirko Filipović), u nacionalnim savezima su bivši vrhunski sportaši teško dolazili. Primjerice u HNS-u vodećim strukturama nije bilo nikoga, samo je Bilić, od “Vatrenih”, izbornik. U rukometnom savezu nema niti jednog zlatnog iz Atlante, a u košarkaškom pak niti jednog srebrnog iz Barcelone.
– U savezima je premalo osoba koje imaju znanje i autoritet, premalo je pravih sportskih radnika, ali i ljudi koji imaju ime. S takvom praksom treba prestati – aludirao je Pero Skansi, jedan od kandidata za prvog Jovanovićevog pomoćnika u ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta. Skansi je konkretno mislio na svoj matični košarkaški savez. Na te Skansijeve riječi nadovezao se upravo Franjo Arapović:
– Kada malo bolje pogledate, dva od tri naša najjača saveza vode, odnosno u njemu drmaju bivši suci, a ne sportaši. Kada je Zoran Gobac maknuo suce iz rukometa taj je sport krenuo prema naprijed. Dok se to ne učini, u nogometu i košarci neće biti sreće.
Sport vratiti sportašima, to je geslo koje Željko Jovanović stalno ponavlja. Spomenuli smo da je bilo bivših sportaša u politici, ali u ministarstvu nikada. Imao je nekadašnji premijer Ivo Sanader ideju da ministar sporta bude legendarni vatreni kapetan Zvonimir Boban. Ali Zvone nije želio plesati po Sanaderovim pravilima, tako da je s Markova trga otišao bez pozdrava.
Stroga kontrola novca
– Dosad nitko od vrhunskih sportaša ili osobe koja dolazi iz sporta nije bio jako visoko pozicioniran u politici, u relevantoj instituciji ili Vladi. Zbog toga se i nije ozbiljno razmatrano pitanje sporta. A u redovima sportaša ima puno kvalitetnih ljudi s dosta iskustava koji bi mogli pomoći novom ministru. To je područje kojim se treba baviti sustavno, da li je rješenje državni ured ili posebno ministarstvo za sport, nisam siguran – rekao je bivši plivački as Gordan Kožulj.
Franjo Arapović će pozdraviti svako nastojanje da se bivši sportaši nakon karijere uključuju u rad sporta kao treneri, dužnosnici. No, ne slaže se da to mora postati ultimativno pravilo. – Najbitnije je da se u sport vrate pošteni ljudi, koji neće prvenstveno gledati svoju korist, jer to je po meni osnovno za ozdravljenje sporta. Dakle to se morao iskorijeniti. Ne mislim da je nužno da saveze i sportove vode bivši sportaši samo zbog toga što su bili uspješni kao sportaši. Puno je bitnije da tamo rade ljudi koji znaju gospodariti s novcem, koji žele da on bude dobro raspoređen unutar saveza ili pojedinog kluba. Sportu trebaju sposobni menadžeri, ljudi koji su završili fakultete, biznismeni koji će imati kvalitetan program – zaključuje Arapović.
Svi naši sugovornici kao jedan od osnovnih prioriteta naglašavali su odnos politike prema sportu. Kao glavnu tezu provlačili su da se mora jasno definirati status sporta.
– Ne možemo sport tretirati kao dobrovoljnu aktivnost, kako to piše u sadašnjem Zakonu sportu. Odavno sport nije socijala, već je to u svijetu biznis i ozbiljna stvar – tvrdi Zoran Primorac, u 43. godini i dalje aktivni stolnotenisač i predsjednik Hrvatskog kluba olimpijaca. Zakon o sportu, koji se toliko spominje po riječima Franje Arapovića uopće nije problematičan. Potrebne su tek neke kozmetičke promjene, po bivšem košarkašu puno je bitnije da se taj isti zakon provodi, što posljednjih godina po njegovim riječima nije bio slučaj. – Ministar Jovanović može imati veliku želju što je u startu jako dobro, no mora znati da bez uloge premijera i ministra financija neće biti niti kvalitetnog razvoja. Striktno se mora uvesti kontrolu gdje novac odlazi – govori Arapović.
Na tome inzistira i Zoran Primorac, koji je živio u dvije države i vrlo dobro je upoznat s načinima financiranja sporta.
– Država mora imati mehanizam kojim će imati potpun uvid za što se i koliko troši njen novac koji nije mali. Hrvatski olimpijski odbor dobije nekih 120, 130 milijuna kuna. Odgovornost ministarstva je, između ostalog, i tu velika jer taj novac treba pravilno raspodijeliti – zaključuje Primorac.
I Gordan Kožulj misli da je stroga kontrola državnog novca presudna, kako bi se sport uopće dalje mogao razvijati.
– Zakon o športu koji je donesen je 2006. treba dosta izmjena i dopuna i prilagođavanja novoj situaciji. Iako, i sada postoje dobri zakonski okviri za neke stvari, ali nije kontroliralo njihovu provođenju. Uzmimo primjer transformacije sportskih društava u sportske klubove. To je dosad napravio samo Hajduk, a to su trebali napraviti svi u roku od pet godina od donošenja Zakona. Taj rok je istekao, no njega se nitko nije pridržavao. Dakle bivša vlast je dopuštala da se krši zakon, oni su otišli s vlasti, a nitko neće odgovarati – zaključio je Kožulj. Gordan Kožulj je pojasnio kako je do sada bilo regulirano financiranje našeg sporta koje stoji u zakonu o sportu.
– Financiranje sporta, obavlja se na tri razine: kroz gradski odnosno državni novac što iznosi negdje oko 20 posto prihoda, zatim kroz građanstvo putem članarina i sličnih stvari što iznosi nekih 70 posto, te prihoda od korporacija odnosno sponzora čiji je udio oko 10 posto. I tu je vidljivo da sport u najvećoj mjeri pada na leđa poreznih obveznika. Zbog toga, treba napraviti okvire da kroz razne olakšice udio velikih korporacija i sponzora bude kvalitetniji i financijski puno izdašniji. Nema dvojbe da je jedan od prioriteta ministarstva i Hrvatskog olimpijskog odbora, pa moraju imati razrađenu strategiju razvoja sporta. Ponajprije mora voditi računa o masovnom sportu, a nakon toga i o vrhunskom odnosno profesionalnom sportu.
– Mi se moramo vratiti školskom, studentskom i masovnom sportu. Primjer je Zvonimir Boban koji je pokrenuo akciju Čokolino višebojac. Treba održati pod svaku cijenu i kros Sportskih novosti. Jako dobro se sjećam kako su proslavljeni srbijanski olimpijci odlazili u osnovne i srednje škole, kako su tamo promovirali svoje sportove. Nažalost, kod nas to nije pravilo, već sam spomenuo Zvonu Bobana, a tužno je da je on tako dobru stvar pokrenuo na svoju ruku – tvrdi Dubravko Šimenc, također član Kluba olimpijaca i velikan hrvatskog i svjetskog vaterpola. Na tom tragu je i Lino Červar, bivši saborski zastupnik, koji se također zalagao za kvalitetniji odnos države prema masovnom sportu. Naime, Lino vrlo dobro zna da je on jedini koji je imao uspjeha sa sportašima koji su odrastali u Lijepoj našoj. Najveće uspjehe nogometa i košarke ostvarili su igrači koji su se kalili u bivšoj državi. Istina, imali smo problema u ratnim godinama, ali činjenica je da je država odgovorna za to da su nestajali kvalitetni sportski djelatnici.
– Budite uvjereni da nema kvalitetnog kolektivnog sporta bez jasnog programa koji mora donijeti država prema masovnom sportu. Naš kolektivni sport se nalazi u krizi, naši najveći uspjesi u posljednje vrijeme su ostvareni u pojedinačnim sportovima. To su obiteljski projekti, koji nisu trebali sustav. Da se razumijemo, obiteljima Kostelić i Vlašić se svi zajedno trebamo diviti, jer to su iznimna odricanja, jer primjerice Ivica Kostelić pobjeđuje velike skijaške sile Austriju, Švicarsku i SAD. No, Hrvati su po tradiciji uvijek bili kvalitetni u kolektivnim sportovima.
Trebaju nam jasni ugovori
Da bi se sport mogao razvijati treba definirati i statuse ne samo saveza i sportova već i sportaša. Dario Šimić, rekorder (100 odigranih utakmica) po broju nastupa za hrvatsku nogometnu reprezentaciju predsjednik je Sindikata nogometaša, te jedan od pretendenata na predsjedničko mjesto u HNS-u. Šimić također očekuje reakciju države.
– Profesionalni nogometaši bi morali biti stalno zaposleni, morali bi imati jasne ugovore. Ne može se dogoditi da klubovi ne ispunjavaju svoje obveze prema igračima, dok se igračima koji ne plate sve obveze prema državi im blokiraju račune. Dakle, zakoni moraju biti precizni, a na tome čini mi se mora raditi više ministarstava u novoj vladi – kaže Šimić. S novim će ministrom usko surađivati i pomagati mu savjetima i naš tenisač Ivan Ljubičić, koji je u niz navrata otvoreno razgovarao sa Željkom Jovanovićem, koji uživa njegovo povjerenje.
– Mislim da je najbolje rješenje da Ministarstvo sporta usko surađuje sa Olimpijskim odborom. Također, sviđa mi se nova orijentacija po kojoj bi Ministarstva turizma i sporta bilo usko povezana, a u cilju promocije Hrvatske kroz turizam bi bili uključeni i sami sportaši. Zakon o športu također je nužno mijenjati, a posebno pozdravljam inicijativu o mirovinama za vrhunske sportaše nakon 45 godine života – rekao je Ljubičić.
Država se mora jasno odrediti prema sportu kao što se svojedobno odredila prema kulturi. Sport mora imati tretman od posebnog značaja. Potencijalnim investitorima treba izaći u susret te im olakšati ulaganja, a mora se postrožiti kontrola toka tog novca. Treba se pridržavati zakona o sportu, klubovi se moraju privatizirati. Bez jasnih pravila sve ove ideje će ostati tek samo obećanja. Pred ministrom Jovanovićem je ogroman posao.