Izdanje:
Goran Stanzl / Pixsell
Novi ministar znanosti, obrazovanja i sporta Željko Jovanović izjavio je ovih dana kako namjerava uvesti građanski odgoj u škole. Ta najava je bila dovoljna kako bi se nad Katoličkom crkvom ponovno spustila magla sumnje oko budućnosti vjeronauka. Ipak, Jovanović je jasno rekao kako građanski odgoj, tj. odgoj i obrazovanje za demokratsko građanstvo nije i ne može biti alternativa vjeronauku. Valja naglasiti da je vjeronauk, premda se o njegovoj ulozi u hrvatskom školstvu puno raspravlja o medijima, jedan od najsigurnijih predmeta u školama. Naime, ni iza jednog drugog predmeta ne stoji međudržavni ugovor. Vjeronauk je, naime, samo produkt ugovora kojeg su potpisali Republika Hrvatska i Vatikan 1996. godine. Druga činjenica, koja je vrlo bitna, je da iz Kukuriku koalicije nije bilo, a vjerojatno ni neće biti, najava o promjeni ugovora koje je Hrvatska potpisala sa Svetom Stolicom. Istina je da su pojedini članovi iz stranaka koje su danas na vlasti postavljali upitnike vezane uz budućnost vjeronauka u hrvatskom školstvu, no takvih izjava bilo je i iz redova crkvenih službenika. Primjerice, protiv vjeronauka u školama često je nastupao don Ivan Grubišić, sada zastupnik u Hrvatskom saboru, koji opetovano traži reviziju ugovora s Vatikanom i povratak vjeronauka iz škola u crkve i župe.
Kaptol će tražiti i dodatni sat
Teško je, stoga, očekivati da bi se u školskom sustavu moglo išta bitno dogoditi na štetu vjeronauka, a najmanje to da on bude izbačen iz školskog programa. Štoviše, po već spomenutom Ugovoru između Hrvatske i Vatikana o suradnji na području odgoja i kulture, Crkva će vjerojatno i dalje tražiti korak više. Na temelju ugovora između Vlade i Hrvatske biskupske konferencije, određeno je da se u javnim osnovnim i srednjim školama nastava katoličkoga vjeronauka izvodi u okviru nastavnog plana i programa s dva školska sata tjedno. Stoga je za očekivati da će se iz Crkve i dalje javljati inicijative da se vjeronauk sa sadašnjeg jednog školskog sata tjedno poveća na dva sata. Takve tehničke stvari te pitanje koje se svako malo nameće vezano uz ukidanje vjeronauka u školama, ono su što se najčešće spominje u javnosti, dok se s druge strane izbjegava ili zaobilazi šira rasprava o samoj kvaliteti konfesionalnog vjeronauka. U jednom internom crkvenom dokumentu Zagrebačke nadbiskupije nabrajaju se neki od problema. U njemu stoji kako, primjerice, dio vjernika smatra da župnici i kapelani ne bi smjeli biti vjeroučitelji u školi, da iz župa postoji nedovoljna podrška vjernicima vjeroučiteljima, da nedostaje materijala i priručnika za školski vjeronauk, dok s druge strane postoje oni materijali koji nisu adekvatni potrebama. Tako primjerice djeca u osnovnoj školi, kao jedan od zadataka na satu vjeronauka, imaju napisati ispod ilustracija hrvatskih svetaca i blaženika i o kome je riječ. Takva domaća zadaća preteška je ne samo za učenike, već i njihove roditelje, bez obzira jesu li slabije ili jače vjerski podučeni. Tako primjerice djeca moraju znati kako izgleda blažena Marija propetog Isusa Petković te njezino poveliko ime napisati na predviđenu crtu koja je širine tek par centimetra. Osim toga, upravo kad je riječ o programu vjeronauka u školama, javljaju se brojne kritike koje govore o upitnosti usklađenosti programa vjeronauka i hrvatskih zakona. Tako su primjerice LGBT udruge nekoliko puta zatražile povlačenje udžbenika iz vjeronauka za osmi razred zbog homofobičnih stavova koji su u njemu izneseni. “Homoseksualnost nije ‘bolest ili neistraženo ljudsko stanje’, već jednako vrijedna varijacija ljudske seksualnosti, kao što je i heteroseksualnost”, više puta je upozorila koordinatorica lezbijske grupe Kontra Sanja Juras. No, ni svi vjeroučitelji ne misle isto. Neki od njih se ni ne pridržavaju predviđene literature, pa se tako učenici na terenu mogu vidjeti vjeroučitelje koji prepričavaju doslovno stvaranje svijeta u sedam dana i one koji češće govore o povijesti i politici, nego o vjerskim temama, do onih koji su liberalniji i koji, primjerice, djeci govore o mogućnosti da se jednog dana i u Katoličkoj crkvi za svećenike rede žene. Da postoji određeni kaos u izvođenju vjeronauka u školama potvrđuje i interni dokument Zagrebačke nadbiskupije koji dijagnosticira: “Glede profesionalnosti, zamjećuje se kod nekih vjeroučitelja da se u svom radu najviše oslanjaju na vlastitu intuiciju i dobar osjećaj, s oskudnom profesionalnošću. Kod mnogih postoji dobra volja, pobožnost, privrženost Crkvi, ali im nedostaje stručnost. Kod nekih vjeroučitelja postoji neusklađenost između onoga što situacija od njih traži (vjeronauk u školi ili rad u župi) i onoga što oni objektivno mogu dati, u mnogo slučajeva, bez vlastite krivnje”. U istom dokumentu se primjerice dodaju problemi u realizaciji vjeronauka u školama: “Razredne vjeronaučne zajednice ponekad prelaze dozvoljeni broj učenika, što uvelike otežava kvalitetu i dinamiku rada. Što se tiče vjeronaučne satnice, vjeronauk još uvijek nije svugdje ravnopravan s ostalim predmetima, jer često je u smjenama, zadnjim ili predzadnjim satovima. Mnoge škole nemaju vjeronaučni kabinet. (…) U nekim su školama vjeroučitelji preopterećeni drugim dužnostima, dok su u drugima kad su u pitanju druge školske aktivnosti vjeroučitelji potpuno pasivni.” Osim toga, veliki problem predstavlja i velika opasnost diskriminacije djece koja ne pohađaju vjeronauk. Nedavno je na to upozorio i Forum za slobodu odgoja koji je proveo istraživanje “Vjera u obrazovanje i obrazovanje u vjeri: Stavovi i iskustva nereligioznih roditelja prema religiji i vjeronauku u javnim školama”, u kojem su sudjelovali nereligiozni roditelji koji ne žele da njihova djeca pohađaju vjeronauk u školi. Istraživanje je pokazalo kako nereligiozni roditelji ne vide ništa loše u tome da djeca uče o religijskim pitanjima, ali ističu nužnost da se djeci govori o jednoj religiji kako bi se povećali tolerancija i razumijevanje kulture kod djece. Također je upozoreno kako su neka djeca prisiljena ići na katolički vjeronauk kako se ne bi izdvajala iz okoline i kako ne bi sjedila na hodniku ili u školskoj knjižnici tijekom održavanja sata vjeronauka.
Mina koja blokira razvoj
I premda će mnogi u svim ovim kritikama sadašnjeg stanja vezanog uz vjeronauk vidjeti napade onih koji nisu katolici, najveću opasnost vjeronauk predstavlja samoj Katoličkoj crkvi. Osim što je vjeronauk u školi opće prihvaćen kao jedan od “lakših predmeta” koji u konačnici služi za povećanje općeg uspjeha na kraju školske godine i većeg prosjeka ocjena, on je svojevrsna mina koja je blokirala razvoj župnog vjeronauka, odnosno župne kateheze. U vremenima kada vjeronauka nije bilo u školama, u župnim zajednicama stvarana je kateheza, rad s djecom i mladima. Kada je vjeronauk prebačen u škole, kateheza je gotovo u potpunosti zanemarena, a mlade se tako udaljilo od župne zajednice. Posljedica toga je da je Crkvi ostao vjeronauk u školama, koji uvijek s ocjenom ostaje kao i svaki drugi školski predmet, a s druge strane, Crkva je izgubila stalni rad s mladima u župnoj zajednici. “Uvođenjem vjeronauka u školu mnogi voditelji župnih zajednica iskoristili su priliku i ‘dokinuli’ župnu katehezu, svodeći je samo na pripremu za sakramente”, detektiraju u Zagrebačkoj nadbiskupiji u kojoj je stanje kao i u drugim hrvatskim biskupijama. Rezultat svega je da mladi danas više o Bogu slušaju u sklopu školskog programa, nego u svojim župama, u koje moraju dolaziti samo uoči prve pričesti i krizme. Time, upravo “zahvaljujući” vjeronauku u školskim klupama, sve više ostaju udaljeni od župe i svećenika, a svoju aktivnost u Crkvi zaključuju sakramentom s kojim tek postaju punopravni članovi Crkve – sakramentom potvrde. To se pak reflektira i na vjeronauku. Učenici na sakrament potvrde pristupaju na kraju osnovnog obrazovanja. Ne samo da nakon toga u velikom broju više ne dolaze u župu, već njihov broj opada i na samom vjeronauku. Dok u osnovnoj školi vjeronauk pohađa 93,5 posto, u srednjoj školi taj broj pada za gotovo 20 posto. Stoga je opravdano i slijedeće pitanje – kome vjeronauk u školi zapravo najviše koristi, a kome šteti?