Izdanje:
Narativna otvorenost forme “Žice” utemeljena je u njezinom sadržaju: kao što kaže Jameson, “Žica” je kriminalistički žanr u kojem je krivac sama društvena cjelina, čitav sustav, a ne individualni kriminalac (ili skupina kriminalaca) – kako onda da u umjetnosti predstavimo (ili, prije, izrazimo) cjelinu suvremenog kapitalizma? Drugim riječima,nije li cjelina uvijek ultimativni krivac? Što je, dakle, specifično u suvremenoj tragediji? Poanta je u tome da je Realno kapitalističkog sustava apstraktno-virtualno kretanje Kapitala – ovdje nastupa Lacanova razlika između realnosti i Realnog: realnost prikriva Realno. “Pustinja Realnog” je apstraktno kretanje kapitala i u tom je smislu Marx govorio o “realnoj apstrakciji”, ili, kako to kaže koproducent “Žice” Ed Burns: “mi samo aludiramo na realno, realno je premoćno”. Marx je opisao ludu, samoproširujuću cirkulaciju kapitala, čiji solipsistički put samooplođivanja svoj vrhunac doseže u današnjim metarefleksivnim spekulacijama budućnosti. Suviše je jednostavno tvrditi da je sablast tog samostvorenog čudovišta, koje slijedi svoj put bez ikakvog obzira spram ljudi ili okoliša, ideološka apstrakcija i da iza te apstrakcije postoje realni ljudi i prirodni objekti na čijim je produktivnim kapacitetima i resursima utemeljena cirkulacija kapitala i kojima se hrani poput gigantskog parazita.
Problem je u tome da ta apstrakcija nije samo pogrešno shvaćanje stvarnosti kod naših financijskih špekulanata, već da je ona realna upravo u smislu određivanja strukture materijalnih društvenih procesa: sudbina čitavih slojeva stanovništva, a ponekad i čitavih država može biti odlučena kroz solipsistički spekulativni ples Kapitala, koji provodi svoj cilj profitabilnosti u blaženoj ravnodušnosti spram toga kako će to kretanje utjecati na društvenu stvarnost. Životi očigledne ruševine Marxova poanta, dakle, nije primarno da reducira tu drugu dimenziju na prvu, odnosno da demonstrira kako se teološki ludi ples roba rađa iz antagonizama “realnog života”.
Njegova je poanta prije da ne možemo istinski shvatiti prvu (društvenu realnost materijalne proizvodnje i društvene interakcije) bez druge: upravo je samopokretajući metafizički ples Kapitala taj koji pokreće igru i koji pruža ključ za razvoje i katastrofe realnog života. U tome se sastoji fundamentalno nasilje kapitalizma, mnogo groznije od bilo kakvog neposrednog pretkapitalističkog društveno-ideološkog nasilja: to nasilje više nije moguće pripisati nekim konkretnim pojedincima i njihovim “zlim” namjerama, već je ono čisto “objektivno”, sistemsko, anonimno.
Ovdje susrećemo Lacanovu razliku između realnosti i Realnog: “realnost” je društvena realnost postojećih ljudi uključenih u interakciju i proizvodne procese, dok je Realno nesmiljena “apstraktna”, sablasna logika Kapitala koja predodređuje ono što se zbiva u društvenoj realnosti. Taj jaz na opipljiv način možemo doživjeti kada posjetimo neku zemlju u kojoj je život očigledno u ruševinama, pun ekološkog propadanja i ljudske bijede; međutim, ekonomski izvještaji nas informiraju da je ekonomska situacija te zemlje “financijski zdrava” – realnost nije bitna, ono što je bitno jest situacija Kapitala… Stoga, iznova pitanje glasi: koji bi bio estetski korelat takvom realnom, što bi bio “realizam apstrakcije”, kako to kaže Alberto Toscano. Ovdje susrećemo formalno ograničenje “Žice”: ona nije razriješila formalni zadatak kako prikazati, u televizijskom narativu, univerzum u kojem vlada apstrakcija.
Ograničenje “Žice” jest ograničenje psihološkog realizma: ono što nedostaje u prikazu objektivne realnosti, uključujući i njezine subjektivne utopijske snove, jest dimenzija “objektivnog sna”, virtualno/realne sfere Kapitala. Da bismo otvorili tu dimenziju, moramo prekinuti s psihološkim realizmom; možda je jedan od načina da se upustimo u apsurdne klišeje, poput Brechta i Chaplina i njihovih prikaza Hitlera u Arturo Ui i Velikom diktatoru. (Taj korak onkraj psihološkog realizma jasno je vidljiv kroz činjenicu da je simbol prosvjednika s Occupy Wall Streeta postala poznata maska s osmijehom iz V za Vendettu, što ne treba biti iščitano kao zaštita protiv policijske kontrole, već sadrži jedan mnogo rafiniraniji uvid: jedini način da kažemo istinu sastoji se u tome da stavimo masku na lice, ili kako to kaže Lacan, istina ima strukturu fikcije.)
I ključno je uvidjeti vezu između tog formalnog ograničenja (koje ostaje unutar granica psihološkog realizma) i, na razini sadržaja, Simonovog političkog ograničenja: njegov horizont ostaje onaj “vjere u pojedince koji se bune protiv pokvarenih sistema i pokazuju dostojanstvo”, ta vjera svjedoči Simonovoj vjernosti američkoj ideologiji, njezinoj glavnoj premisi koja postulira usavršavanje čovjeka – za razliku od, recimo, Brechta čiji je moto “promijeni sistem, a ne pojedince”: “Mr. Muddle je imao visoko mišljenje o čovjeku i nije vjerovao da novine mogu postati bolje, dok Mr. Keuner nije imao visoko mišljenje o čovjeku, ali je vjerovao da novine mogu postati bolje. ‘Sve može postati bolje’, rekao je Mr. Keuner, ‘osim čovjeka’” Ta napetost između institucije i individualnog otpora ograničava politički prostor “Žice” na skromni socijal-demokratski reformizam: pojedinci mogu pokušati reformirati sustav, ali on će na kraju pobijediti.
Ostatak pročitajte u tiskanom izdanju