Izdanje:
Milan Majerović-Stilinović
Vrijeme je opak igrač, naslov je odlične knjige koju sam nedavno pročitao. Roman Jennifer Egan o ostarjelom bivšem pankeru, vlasniku diskografske kuće i njegovoj asistentici ujedno je i moćna galerija zbivanja proteklih pet desetljeća američke glazbene industrije. Ako volite glazbu i stihove – pardon, glazbu i prozu – pročitajte ga. Pulitzer je i dalje velika stvar. U promo tekstu na poleđini knjige, kažu kako vrijeme “drobi glavne likove po životnim pozornicama od New Yorka i San Francisca do Napulja i Afrike“.
Zbilja je tako. Ali to je fikcija. No kad stradavaju likovi zasnovani na stvarnim ljudima, stradava i njihovo okruženje, tu nema fikcije. Dokaz? Nitko vam jučer nije poslao beskrajnu Facebook foto-galeriju zatvorenih trgovina ploča i CD-a po cijelom svijetu? Valjda samo zato što jučer niste bili na Facebooku. O, da, kriza je odavno zgrabila za vrat jedine trgovine u kojima nikad niste slušali radijske reklame. I kriza ne popušta. Ipodi, hard diskovi, torrent siteovi, recesija, nedostatak slobodnog vremena za one koji imaju novca i naviku kupovine glazbe – sve pomaže tomu da pritisak na žilu kucavicu i dalje traje.
Vrijeme je novac - je opak igrač. Najprije umiru najslabiji i najmanji. Vjerojatno više nema trgovine u kojoj ste kupili prvi album, po uzoru i savjetu starijeg brata ili sestre. Ili baš unatoč njima? Sjećate li se jeste li prvi CD kupili zbog izvođača, hita ili omota? Sjećate li se trenutka kad ste ga donijeli doma i pustili vašu glazbu, samo vašu? Možda je prvi koji je zatvorio vrata bio baš vaš kvartovski dućan ploča, onaj u kojemu ste jednom stajali pokraj Rundeka dok je prolazio kroz longplejke? “Svi ti trenuci, izgubljeni u vremenu, kao suze na kiši…“ u Blade Runner loopu se javlja Roy Batty. U pozadini Vangelisova glazba natapa kišu. Ne ide bez glazbe, zar ne?
Originalni članak objavljen je u tisku.