Skoči na glavni sadržaj

Zrće ne gasiti. Samo ga treba učiniti boljim

Reportaža

Izdanje:

Možda Zrće i nije zabava za vas, možda ste ekipa koja želi navečer slušati cvrčke, lizati sladoled na rivi ili jahati magarca. No, ekipi sa Zrća jedna se stvar mora priznati. Dali su si truda i znaju raditi zabave
zrce_ne_gasiti._samo_ga_treba_uciniti_boljim-zrce1-584.jpg

Mario Pavlović

Kako napraviti dobar tulum? Pa, pozoveš neke prijatelje, nabaviš nešto hrane, puštaš dobru muziku i potrudiš se da ne ostaneš bez alkohola. Jednostavno, nema što, ako je u pitanju dvadesetak ljudi, i ako su ti svi, ili barem većina frendovi za koje znaš šta piju, šta slušaju i hoće li ti se izbljuvati u wc školjku ili bide. Kako napraviti tulum za 15-20.000 ljudi? Pa... Neka ga radi netko drugi, a jedna stvar se mora priznati, na Zrću su si dali truda. Možda Zrće i nije zabava za vas, možda ste ekipa koja želi navečer slušati koncert cvrčaka ili lizati sladoled na rivi, možda želite prejahati Dalmatinsku zagoru na magarcu, grliti masline u Lunu, bacati kamena s ramena na splitskoj rivi ili pak stopirati cijelom obalom sa minimalnim budžetom dok vam se znoj slijeva niz guzove, a ruksak i šator vas pritšću kao devu. Što god vas napaljuje. A koliko mi se čini, na Zrću napaljivanja ne nedostaje. Predivan dan, početak vikenda, frenda u auto, Jack Johnsona u player i slalom vožnja po magistrali u susret Pagu. Obavezno stajanje u Senju na kavu i cigaretu te pridruživanje još jednog člana ekspedicije. Kao i uvijek, ta kava dobrano zasere stvari te stigavši u Priznu, ljudima na trajektu možemo vidjeti boju očiju koliko su blizu, a tako daleko. Željezo je krenulo. Kasniti sekundu je isto kao i kasniti sat vremena, samo bolnije, uz ne malu dozu frustracije i Ballotelli pitanja “zašto uvijek ja?”. Lagano posrani još neko vrijeme gledamo kako se trajekt udaljava, te odlučujemo naći utjehu u obližnjem kontejner improviziranom kafiću. U isčekivanju nove limene rugobe srknemo nekoliko piva te gledamo kako se polako stvara kolona auta sa registracijama iz cijele Europe i Hrvatske. Mlađa ekipa, bez majica, svježe izdepiliranih linoleum prsa, kratke frizure, tamnih naočala sa bijelim okvirom stoji u autu iza nas i poluglasno sluša generičku, ljetnu house glazbu probadajući prstima zrak. Krenem pogledom prema autima iza njih te vidim “copy paste” likove i kronični nedostatak žena. Zašto? Pa, nije to problem detektirati. Klubovi u svoje PR materijale stavljaju fotografije zgodnih žena i plaćenih plesačica, a na to se naloži brdo tipova koji pohitaju u nadi da će tako nešto i zbariti. “Sausage fest”, rekao bi moj frend.

Kratka vožnja trajektom, i približavanje otoku meni je najbliže osjećaju slijetanja na Mjesec. Ogromna gola, užarena stijena, nije baš mjesto na kojem očekujete zabavu, već prisilni rad uz ORA himne. Nekoliko zavoja kasnije evo nas u apartmanu. Brzinsko smještanje, detekcija hrkača (ja), raspored po sobama i evo nas na rivi koja se po ničemu ne razlikuje od većine riva na obali. Sve je tu, od peruanskih šamana koji pušu u svoje frulice i prodaju kondorovo perje do treštavih cocktail barova u kojem se toči cuga toksičnih, kričavih boja. Brzinska kava, kratka šetnja i odlazak na Zrće.

Sakaćenje jetre i ubitačan rad na tenu

Puno se toga promijenilo. Od “kupati gol i papati sol” Calipso beach-bara pa do nekoliko velikih klubova prošlo je malo manje od dvadeset godina i od Zrća se stvorila destinacija koja je po mnogo čemu svjetska. Košnica ljudi koja ubitačno radi na svome tenu i sakaćenju jetre od jedne obične otočke plaže stvorilo je party meku sa 24 sata radnog vremena. Od kebaba, pizza, sendviča, palačinki, do jet ski dobrota, bungee jumpinga i klubova sa zanimljivim sadržajima, sve je tu. Uzmite novčanike, dignite kredite, zdrobite kartice. Sve je podređeno zabavi. Odmičemo se od gužve i odlazimo na drugi dio plaže gdje chillamo u najnovijem klubu “Pepermint“. Laganini muzika, poznata ekipa, kupanac i još koja rashlađena stvaraju finu, opuštenu atmosferu, bitno drugačiju no na ostatku plaže. U obližnjoj Papayi je after beach party, genijalno pogođen koncept koji vas zadržava nekoliko sati duže, te naravno, uz pomoć uplifting glazbe siše lovu u zamjenu za poglede na rasplesane drmusave go-go plesačice, likove sa isklesanim tijelima i litarske koktele sa kilometarskim slamkama. Prave zvijezde tu su DJ-i koji diktiraju atmosferu opipavanjem pulsa posjetitelja i gotovo filmskim manirom stvaraju izrežirani porast adrenalina svakim umiksavanjem nove pjesme. Uredno se sklanjam od malih bazena u kojima ekipa veselo pleše sa mokraćom, gljivicama i bakterijama. Ugođaj te nosi, popiješ taman toliko da nisi jako zabijen te se pridružuješ čoporu u odlasku sa plaže. Treba napuniti baterije. Noć je duga, i bitna. Tuširanje i “power nap“ za iskusne brijače je najbitnija stvar. Simfonija hrkanja u apartmanu te obavezan rendes vous sa vlastitim odrazom u ogledalu i gelom na dlanovima. Spremni smo za još. Kakav bi to izlazak bioza iskusnjare da se prije apsolutnog demoliranja ne napuni želudac.

Potraga za restoranom, nekoliko kratkih i dugih sa pizzom rade zaštitni sloj spreman za sve vremenske uvjete i alkoholne mješavine poznate čovjeku. Taksi je kao i u svim turističkim mjestima skup, ali je jeftiniji od puhanja i pušenja vozačke, u našem slučaju - doživotno. Dolazak u grotlo zvijeri uvijek je lijep trenutak te zahvaljujući ažurnosti i pregovaračkim sposobnostima našeg prijatelja fotografa u zamjenu za njegovo lovljenje trenutaka objektivom dobijamo vip separe i bocu. Život postaje sve bolji i bolji. Da, treba se tu i tamo znati uguziti. Do stola nas vodi zgodna hostesa i sve skupa izgleda ozbiljnije, zapadnije i bliže zabavi u klubovima Miamija i Ibize. Organizirana je hip-hop večer, a MC i DJ podižu atmosferu od usijanja. Eve pjeva svoje hitove, ljudi skaču po podiju, ruke se dižu a vidljiva je i epidemija ispupčenih usana, tzv. duck-face. Osmijesi na licu i ljudi raznih nacionalnosti i boje kože pospješuju zabavu, a multikulturalnost je super za turizam. Svugdje oko mene šarmeri koji kao paunovi šire perje te pokušavaju mlataranjem i očnim kontaktom doći do pripadnica deficitarnog, ljepšeg spola. Odlazak na toalet također je avantura. Mokar pod od slabog ciljanja i puštanja vode umivaonika je nešto što je “pod normalno”, isto tako i redovi za WC školjku. Pisoari prazni, a školjke pune, zanimljivo. Pomislio bi netko potrovali su se, slabi su im želudci, zatim ih iz WC-a izađe troje, blago šmrcavih. Neki bacač kamena s ramena sa splitske rive pomislio bi “pederi, majku im” i brže bolje stisao stražnjicu uza zid. Cijela aluminijska konstrukcija toaleta se trese od njegovog visočanstva basa, isto kao i auti likova koji su iz samo njima poznatih razloga u bunker stavili 6 subwoofera i sami kruže gradom gledajući gleda li ih tko. Kompleksi su zajebana stvar. Također, zanemarujem izjavu Larry Davida koji je rekao da po mraku tamne naočale nose samo “blind people and assholes“, jer, takvih ovdje ima na pregršt.

Sunčanje na zapišanom kamenju

Noć vas nosi, boca kratko traje i prije no što se okrenete već je zora. E, tu počinje problem. Smoždene pijane face, tehno vjeverice znojnih čela i raširenih zjenica, te izranjavana ega likova koji su ostali suhi tu večer, postaju očitiji svakom novom zrakom sunca. Na kraju, postavlja se pitanje, u jebote, kako li samo izgledam ja? Jedan pogled u ogledalo i spoznaja da izgledam kao pobjednički pijetao u borbi pijetlova negdje u favelama Rija nije baš nešto što me veseli, a još me manje veseli nedostatak motorike i umor koji osjećam. Duž plaže likovi zapišavaju kamenje te žalim revne kupače koji će tu za dva sata staviti ručnik. Tu i tamo neki sretnik šamara krajnike svom ulovu naslonjen uza zid. Zovemo taksi i napuštamo plažu. Sam sebi skidam sve po spisku kad vidim da murije nema nigdje, pas mater, opet bi bio dovoljno glup da vozim. Krevet je udaljen tek nekoliko pizza cutova i bureka od centra Novalje. OpOptimisti već ispijaju kave na trgu i ne obraćaju pažnju na ranjenu vojsku koja se vraća sa fronta. Sve je prljavo od papira sendviča, masnih kapanja, praznih plastičnih boca cole i čašica jogurta. Masa se polako gubi u uskim uličicama trpajući se u krevete, trosjede ili vreće. Tu i tamo, vidimo otužne primjerke koji spavaju na klupicama rive. jack johnSon i klima na najjače Ja osobno, u svemu navedenom, osim prljavštine i pokojeg incidenta, ne vidim problem. Sa obujmom ljudi dolaze i problemi, ali je loših situacija zbilja zanemariv broj.

Od kada je Zrće dovedeno na višu razinu, apartmani su puni, i to za veću cijenu nego što je bila. Gosti jesu bitno drugačiji i starije lokalno stanovništvo se sa nostalgijom sjeća Nijemaca i Talijana koji su tu boravili po dva tjedna svake godine. Naravno, onda je zakon ponude bio mir, tišina, vino i janjetina, ali to je vrijeme nepovratno prošlo i krenulo se u drugom smjeru. Ne treba zanemariti i činjenicu da su lokalni ljudi prodali i dosta zemlje investitorima iz drugih dijelova Hrvatske, iz potrebe ili pohlepe? Tko će znati. Činjenica je da je na toj zemlji apartman na kojem netko drugi zarađuje. Činjenica je da su i sami izabrali lokalnu vlast koja je potencirala takve poslovne odluke i stoga ne vidim razlog da se netko buni. Neki dijalog sa lokalnim stanovništvom treba postojati, inače, nije isključeno da će se okrenuti nekom tko će im ponuditi malo drugačije rješenje. Treba prestati gledati stvari sa nostalgijom, pronaći model u kojem će se poboljšati destinacija, uključiti lokalno stanovništvo i prodaja lokalnih namirnica kroz razne sajmove, festivale i manifestacije te će svi zajedno moću uskočiti na vlak za Eldorado. Gasiti Zrće bila bi loša poslovna odluka i dokaz da nismo moderna turistička zemlja, treba ga samo napraviti boljim. Zrće nije Sodoma i Gomora, niti je netko neobično mjesto koje postoji samo na brdovitom Balkanu. Uspješnih primjera takve vrste poslovanja ima po cijelom svijetu, a mi trebamo samo zadržati dobro, a greške takvih destinacija odbaciti. Čak ne moramo biti ni prepametni, samo pažljivi, umjereni i stvarati dugoročan projekt. Naravno, ne trebam ni reći da sam isti scenario ponovio nekoliko dana za redom, zbog toga sam i došao, da iz sebe izbacim nagomilani stres, da podivljam i da se zabavim.

To je jedan od mojih oblika odmora koji sada upražnjavam više nego ikada jer sam 20 godina slušao prijatelje kako su uz “krivo je more” šamarali jeftina bijela vina iz boce na plažama Suska, Krka i Paga dok sam ja pričao sa utrobom sipe i znojio se vrišteći na kuhare i konobare. Volim ja i sjediti u hladu sa knjigom, ali o tome ćemo drugi put. Napuštam Pag i izbjegavam opet trajekt stres te lagano preko otoka vozim prema mostu i autocesti. Blijed, skuren, smožden i sretan. Lagano okrećem volan, ne razmišljam o tome koliko sam potrošio, klima mi puše a Jack Johnson mi gotovo ispod glasa pjeva “If I had eyes in the back of my head, I would have told you that you look good as i walk away“...