Izdanje:
Kad su Kings of Leon, dotad simpatični bend u usponu, 2007. pokupili brdo pohvala (i novca) s albumom “Because of the Times”, sljedeće su godine objavili “Only by the Night” – još komercijalniji i totalno radiofonični, ali primjetno šabloniziraniji album. Njime su postali stadionske zvijezde, ali su izgubili kreativnu oštricu i naklonost kritike, što se još produbilo poslije izlaska zadnjeg albuma “Come Around Sundown”: on ih je odveo u sam vrh svjetske pop-rock scene, uz bok Coldplayu, među izvođače koji unatoč globalnoj slavi u pravilu nisu cijenjeni zbog svojih umjetničkih dosega. Drugim riječima – prodali su se. Očito je da Black Keys sad pokušavaju napraviti sličan iskorak prema masovnoj popularnosti i da time prinose istu žrtvu kao ranije Kings of Leon – gube baš ono što ih je činilo posebnima. Na prošlogodišnjem albumu “Brothers” svirali su gotovo klasični rock s blues i garage štihom te pritom ipak zvučali relativno suvremeno. Pjesme dua kojeg čine Dan Auerbach (gitara) i Patrick Carney (bubnjevi) imale su neku anarhičnu, no također i kulersku kvalitetu – vjerojatno je to dobrim dijelom bilo zbog njihove ogoljele forme koja je naglašavala groove, ali i osebujne produkcije Danger Mousea. Međutim, “El Camino” je već druga priča. Iako nije došlo ni do kakvih drastičnih stilskih pomaka, nešto ozbiljno nije u redu s ovim albumom. Ranije je sve bilo u detaljima, poput suptilnih stilskih naklona R&B-ju ili neočekivanih aranžerskih rješenja. Sada je sve to nekako “ispeglano” i kondenzirano u spektar pročišćenih gitarskih rifova na jednolične ritmičke podloge koji vode do himničnih refrena. U mnogim trenucima (najjače u nabrijanoj “Gold on the Ceiling” ili u “Little Black Submarines”, koja se od tihe balade iznenada pretvara u rokanje) Black Keys zvuče kao blijeda, anestetizirana kopija Led Zeppelina; u drugima bi se paralela mogla povući sa zvukom The Rolling Stonesa na albumima s prijelaza šezdesetih u sedamdesete, samo bez imalo usporedive strasti. U trećim, za nijansu pustolovnijim trenucima, Black Keys čak mogu podsjetiti i na ono što su britanski bendovi poput Super Furry Animalsa ili The Corala radili prije desetak godina, samo dosta bolje. Daleko od toga da je “El Camino“ konfekcija: produkcija je još uvijek zanimljiva, pomaknuta reinterpretacija retro zvuka, ali autorski je prijašnje kulerstvo zamijenila kilavost, a u traganju za velikim refrenima pjesme su postale sasvim predvidive. Black Keys su se lijepo snalazili na uskom stilskom prostoru koji su si odredili i bili dobar primjer da se u rocku još uvijek može biti zanimljiv i bez pretjerane eklektičnosti; iako će svoje komercijalne ciljeve možda ostvariti, sada su na putu da postanu samo još jedan dosadan i šablonski bend.