Izdanje:
Čekaj, ti ne znaš tko je smislio telefone s ekranom na dodir?“ – s nevjericom me pitao Taufi, mladić na pragu tridesetih, duboko ogrezao u internetske teorije zavjere dok smo, u širem društvu sjedili u kafiću, u središtu Ramallaha, u tjednu napete diplomatske bitke u New Yorku vezane za primanje Palestine u UN. Ne čekajući odgovor viknuo je “Pa Židovi! Znaš da mobiteli prate svako kretanje vlasnika, a preko otiska prsta na ekranu vide tko ga koristi. Tako za svakog od nas uvijek znaju gdje smo…“ – tu ga je već prekinuo prijatelj i poslovni partner Laui. – Ajde dosta, ne maltretiraj ljude... Što će ti teorije kad imaš praksu tu, u svom gradu - rekao je tiho, popio gutljaj piva, domaćeg, palestinskog, i odložio svoj bijeli iphone na stol. Taufi i Laui nova su generacija Palestinaca sa Zapadne obale.
Obojica su završila sveučilište Birzeit pored Ramallaha, uz arapski govore i hebrejski i engleski, vode produkcijsku kuću i marketinšku agenciju, piju alkohol, “bare“ cure i zadnje što im je na umu je neka nova intifada. “Ništa od toga“ govore skoro uglas. Nakon Arafatove smrti na Zapadnu obalu ušao je silan novac raznih donatora koji su kupovali mir, od Europe do Amerike, (Taufi je uvjeren samo izraelski) kojim se bitno izmijenio način života, posebice u sjedištu palestinske samouprave, Ramallahu. U trenutačnom sjedištu (dok je Jeruzalem iz opravdanih razloga nedostupan) živi tek pedeset tisuća, od dva i pol milijuna Palestinaca na Zapadnoj obali, no tu se odlučuje o svemu. Palestinsku samoupravu ili, kako je svi zovu, PA, vode, u složenim odnosima, predsjednik Abbas, premijer Fayyad i niz dužnosnika Fataha, PLO-a i zakonodavnog vijeća. No njihove se ovlasti, praktički, svode na raspodjelu novca i predstavljanje u inozemstvu. Zaduženi su i za smirivanje strasti i podizanje euforije kao proteklog tjedna kada su, nakon žestokih pritisaka najjačih svjetskih igrača, ipak podnijeli zahtjev UN-u za priznanjem svoje države.
I kako nije bilo lako delegaciji u New Yorku nije bilo lako ni dužnosnicima na Zapadnoj obali. Prvo su danima, po ulicama i trgovima, uvjeravali ljude da će konačno odlučivati o svojoj sudbini pa im objašnjavali da, eto, niti primanje u UN ne znači da su postali država, pa im tvrdili da će predsjednik Abbas izdržati pred Obamom, pa tumačili kako su Amerikanci i dalje prijatelji. I onda, kada je sve prošlo, uz vatromet i pjesmu, na pitanja ljudi – a što sad ovo sve u stvari znači – našli najjednostavniji odgovor: čim je Izrael žestoko protiv znači da se dogodilo nešto dobro za nas! No nisu sve uvjerili u to.
Prodali su Arafata
„Izdali su revoluciju“ – promrmljao je, gledajući kako gradskim ulicama uz trubljenje klize kolone automobila okićenih zastavama na kojima je pisalo „Palestina – 194. članica UN-a“, doktor Adel Samara, najpoznatiji protivnik Palestinske samouprave. Za sebe kaže da je književnik, marksist i istraživač. Zbog svog djelovanja u zatvoru je proveo osam godina, pet u izraelskom, tri u palestinskom. I to, kaže, samo zbog istine. A ona je po njemu jednostavna: „Palestinska samouprava prodala je sve za što se Jaser Arafat borio. Uzeli su veliki novac izvana, sebi izgradili vile, a poslušnicima dali dobar život. Nadziru sve, nema slobodnih medija ni Mladi Palestinci sanjaju državu dok piju cappuccino i tipkaju na smartphone, ali ne žele više intifadu ni ratovanje rasprava, i u dogovoru s Izraelcima su nametnuli mir. Mir, mir, samo to ponavljaju.
A mi smo okupirani, i sada nam izraelski šef diplomacije prijeti. Hej, mi smo okupirani, prijete nam, a naš je odgovor - mir!“– sada već ljutit dodaje – “pogledajte kafiće, restorane...sve je puno. Hoće li se ta omladina sutra boriti? Neće. Nametnuli su im nove ideale. Piju Cappuccino! Kako će pucati kada moraju tipkati po mobitelu?“ Tako je, ne čekajući pitanje, objasnio najvidljiviju promjenu na Zapadnoj obali. Stigao je novac kojim se gradi novi stil života. Prije sedam godina, u vrijeme smrti Jasera Arafata, u Ramallahu su postojala dva hotela. Sada ih ima 12. Tada nije postojao nijedan kafić ili restoran zapadnog tipa, sada ih je više od 50. Imena su nimalo arapska – Snowbar, Lounge, Monaco...Tu je i kopija poznatog svjetskog lanca, koji se ovdje zove Stars&Bucks.
Svi poslužuju alkohol, a cijene su otišle u nebo; cigarete 3-4 eura, pivo 5, kava 3 eura. A prosječna je plaća 200 eura. No, za takve to nije ni namijenjeno, njima ostaju tradicionalni mali restorani, kava i nargila. Nova elita, povezana sa Samoupravom novaca ima. Skupi auti, skupa zabava, toliko dobra da uz turiste, pod osiguranjem, mladi Židovi koji ne poštuju šabat subotom dolaze ovdje u dnevni provod. Bez ikakvih problema. “Zaboravili su da su okupirani“ – kaže dr. Samara. I nastavlja - “Hamas je ovdje praktično ugašen, nadziru svaki ekstremizam i da nema židovskih naselja ne bi imao tko raditi nered.“ Pritisnuta unutarnjim problemima i prosvjedima izraelska desničarska vlada treba napetost s Palestincima, tenziju, ali ne ovakvu u kojoj samo sanira posljedice prvog neovisnog političkog čina Palestinaca nakon 63 godine.
Pritisak pojačava opozicija koja ismijava premijera Netanyahua koji je u panici savezništvo u New Yorku tražio od Gabona. U pokušaju da zaustave palestinski val, izraelski dužnosnici čak omalovažavaju UN, organizaciju koja je faktički osnovala Izrael.
Kako preći zid
Ponavljaju kako Palestinci nisu u stanju upravljati zamišljenom državom, navode primjer Gaze koju su potpuno napustili pa su se Palestinci međusobno zaratili da bi vlast preuzeo Hamas koji čvrstom rukom uvodi šerijat. Ne spominju pritom da je Gaza, jedno od najgušće naseljenih područja na svijetu, ujedno i najveći zatvor na svijetu iz kojeg stanovnici ne mogu izići doslovno nigdje. Ne spominju ni židovska naselja koja su ispresijecala Zapadnu obalu. Ima ih preko 140, i u njima živi više od 500 tisuća ljudi, s novčanim povlasticama koje daje Izrael i tako ih stimulira da se nasele i ostanu, uz uvjeravanja da će uvijek biti dio židovske države. Većina je na strateškim uzvisinama i s pristupnim cestama pokrivaju gotovo pola površine Zapadne obale i nadziru 80% izvora vode.
Čuvani od vojske, naseljenici su iznimno agresivni i nikada, ni milom ni silom, neće prihvatiti palestinsku državu. I svi pregovori počinju i završavaju s tim naseljima koja se i dalje grade, a tu je i osam metara visoki betonski zid kojim se Izrael ograđuje od Zapadne Obale. Oni ga zovu barijerom protiv terorista, Palestincima je to zid aparthejda. Dosada je izgrađeno 650, od ukupnih 760 kilometara dužine. Uz te fizičke ograde tu su i administrativni problemi koji zagorčavaju život većini na Zapadnoj obali; od toga da rijetki imaju dokumente s kojima mogu izići, do raznih smicalica izraelske birokracije. To je ona praksa na koju misli Laui s početka priče. Daje jednostavan primjer. Rođaci mu žive u Americi, još prije dvije godine pozvali su ga u posjetu, poslali garantno pismo, osigurali novac za put i vizu. Tako je, prošlog ljeta, dobio termin za razgovor u američkom konzulatu u Jeruzalemu, zatražio preko Palestinske samouprave izraelsko odobrenje za privremeno napuštanje Zapadne obale i dobio – izlaz na četiri sata. Svo vrijeme je proveo na ispitivanju na kontrolnoj točki 500 metara od svoje kuće koje je potrajalo dok mu nije prošao termin.
Ovog ljeta odlučio je pokušati preko Jordana, jedine zemlje koju Palestinci, opet rijetki i pod strogim uvjetima, mogu posjetiti. Krenuo je ranim jutrom, do granice je sat vremena vožnje. Potom palestinska kontrola, pretres, pa pješačenje, kilometar do izraelske kontrole i pet sati ispitivanja gdje ide i zašto. Potom pješačenje, opet kilometar, do jordanske kontrole i nova runda pitanja – o tome što su pitali Izraelci. I na kraju odbijenica. Od Jordanaca. Kažu, premlad je, neoženjen, neće se vratiti, ostat će u Amannu. I nema načina da im objasni da nisu u pravu. A njemu nije preostalo ništa nego odustati od američkog sna i graditi život u svojoj, zidovima omeđenoj Samoupravi, u kojoj i predsjednik za izlazak iz nje mora imati odobrenje druge strane. I uz sve to, kaže, teško bi uzeo oružje u ruke. Ne vidi smisao, neprijatelj je jednostavno prejak, i vojno i politički i financijski. A boji se da bi bio zloupotrijebljen, poput mnogih prije njega. Nervira ga što danas najveće kuće imaju oni koji su nekada šutjeli dok je Arafat govorio, a nakon njegove smrti su pohitali drugoj strani obećati jednostrani mir. I obračun s tada još jakim militantima.
I šutnju bez reakcije, čak i u vrijeme invazije na pojas Gaze. Jedino što bi ga potaklo na borbu je eventualni veliki vojni napad za koji ne vjeruje da će se sada dogoditi, ali ne isključuje tu mogućnost kad idući pregovori propadnu. S ciničnim osmijehom komentira Abbasov govor u UN-u, posebno dio u kojem je usporedio arapsko i palestinsko proljeće. – Pa on nije shvatio da je arapska pobuna bila protiv vladara poput njega, protiv klike, korupcije, nepotizma. Da, nama trebaju novi ljudi ali ja ih ne vidim. Ovdje je sve virtualno, od države do vlasti. Jedino su ljudi stvarni. Ali onim bogatima je dobro, a oni siromašni misle samo kako se prehraniti i o ničemu više. Nekadašnji izbjeglički kampovi, glavno rasadište bombaša samoubojica, sada su već kao gradovi, posebno od kada su Izraelci prije pet godina dopustili podizanje više od jednog kata na kući. Ljudi žive svoje probleme, umorni od beskrajnog sukoba – kaže Laui. No, rat na Bliskom istoku, naravno, nikada nije isključen. Pogotovo u ovo vrijeme kada bi odgovarao skoro svima, osim Palestincima koji su u UN-u dobili ovacije.
Najcrnji scenarij
Najcrnji scenarij izgleda ovako: unutarnje ekonomske probleme Netanyahu će pokušati zasjeniti ograničenim ratom prema najratobornijim dijelovima Zapadne obale poput Hebrona i Jenina zbog zaštite židovskih naselja koja su pod stalnim, sitnim napadima kamenjem i bocama.Umjesto nenaoružane Zapadne obale raketama će odgovoriti Hamas iz pojasa Gaze i od Irana financirani Hezbollah iz Libanona. Umiješat će se i Egipat u kojem narod traži promjenu nekadašnje Mubarakove politike savezništva s Izraelom. Sirijski predsjednik Assad jedva će dočekati rat s “cionistima“ da pokuša ujediniti zemlju i zaustaviti pobunu koja traje već šest mjeseci. Nedavno kupljenim novim američkim oružjem Izrael će učiniti ono što odavno najavljuje, napasti trn u oku – Iran, u kojem neće mirno čekati da ih se napadne. Turska, koja se već nametnula kao jaki bliskoistočni igrač, naći će se u procjepu između članstva u NATOu i pomoći muslimanskoj braći. Dok EU bude tražila stav, svoje će morati reći i Rusija i SAD, a oglasit će se i Kina. I tako, u sekundi, stiže treći svjetski rat. Nemoguće? Možda. Za smartphone Taufija i mnoge poput njega uopće nije pitanje hoće li se ovaj scenarij ostvariti već - kada. Čeka se samo startni pucanj. Ili bolje rečeno, projektil.