Izdanje:
Temperatura u potoku bila je sedam stupnjeva, a Ante Kostelić je ispod malog vodopada gledao u štopericu. Šezdeset sekundi je govorio Ivici što treba raditi na kraju popodnevnog treninga. – Maši rukama, nagni se prema naprijed, radi nogama. Gotovo, gotovo – uzevši ručnik u ruke brisao je Ivicu kako bi se pobjednik svjetskog kupa što prije odjenuo i završio popodnevni trening u Zermattu, švicarskom skijalištu koje se nalazi na krajnjem jugu te zemlje.
– To se radi zbog laktata (mliječna kiselina koja se skuplja u organizmu te usporava regeneraciju, a kod neutreniranih osoba izaziva bol u mišićima). Nakon ovakvog kupanja tijelo se pet puta brže oporavlja od napora – govorio je čovjek koji je od svoje djece Ivice i Janice, stvorio fantastične skijaše. Dakle, to je jedna od tajni uspjeha? – To je jedan sitni detalj, takvih je puno – rekao je popularni Gips. Nakon prohladne noći u podnožju Matterhorna, planinskog vrha na 3833 metara nadmorske visine, Ante Kostelić je u 7:15 već postavljao stazu za spust. – Marsijanac, budi u 6:45 pred gondolom. Da samo vidiš što mi to radimo tamo gore – obratio mi se Ante Kostelić Gips. Došao sam tu blizu neba saznati u čemu je tajna jedne neponovljive skijaške priče.
– Svako jutro se iznova pitam to isto pitanje. I danas nakon što smo sve osvojili, ne mogu napisati recept. Jednostavno ga ne znam. Znam koliko smo radili, koliko smo vjerovali. Ivica Kostelić je bio tu nekako pragmatičan. Pokušao je objasniti: – Kako jedan Hrvat može pobijediti Švicarce u Svjetskom skijaškom kupu? Može samo ako bolje trenira. Zašto smo mi najbolji? Ma samo zato što više i bolje treniramo. A to bolje treniranje nije nešto što nama nije nedostupno. Po nekim studijama i istraživanjima podatak je da vrhunski sportaš mora spavati izmeđi osam i deset sati. A to je dostupno Hrvatu, Amerikancu, Tanzanijcu. Sve velike nacije, a tu ubrajam Amerikance, u skijanju Švicarce i Austrijance imaju prednost zbog toga što posjeduju materijale, ljude, novce, imaju tehnološku prednost. No, ako ti odeš spavati u pola jedan u noći, nisi ozbiljan i profesionalan, pa onda ga i ne možeš pobijediti.
Ostalo još olimpijsko zlato
Ivica je dobro raspoložen. Za obranu naslova se priprema ovako: buđenje je u 6 sati, slijedi doručak i lagano razgibavanje u opermi, te lagano dizanje utega. Oko osam sati počinje skijanje, na Matterhornu vježba više brže discipline, spust i superveleslalom. No, otkriva zbog čega će napad na drugu titulu ukupnog pobjednika svjetskoga kupa biti otežan. – U ovom trenutku mi nedostaje 40 dana skijanja. Naime, jedan od vitalnih dijelova sezone je proljetno skijanje, a to je onih mjesec dana nakon kraja sezone. Imao sam lakšu operaciju koljena, morao sam pauzirati.
U ovom trenutku ne mogu znati koliko će se to odraziti na moju formu na početku i tijekom sezone, ali sigurno hoće. U karijeri je više puta dostigao vrhunac. Vraćao se nakon teških ozljeda, nikada nije prestao vjerovati. Ima jedan san. – Da, to je zlatna olimpijska medalja. Drugih, manjih ciljeva ima mnogo. – Još nemam pobjedu u veleslalomu i spustu, a u spustu nemam niti postolje. Htio bih biti bolji u tim diciplinama. Svaka utrka, penjanje na postolje i pobjeda je ono što me motivira. Da još uvijek osjetiš da možeš napredovati – kaže Ivica. Svi se u životu ponekad pitamo kako iznova pronaći motiv i cilj. Toliko puta smo poželjeli i odustati, a osobno sam se baš u tim kriznim trenucima prisjetio Ivice Kostelića, pobjednika Svjetskog skijaškog kupa u sezoni 2010/2011.
– Kao prvo, glavna stvar sportaša bi trebala biti ljubav prema sportu, nikako ne novac i afirmacija. Iskonsko zadovoljstvo da radiš to što voliš. Ako tako pravilno postaviš stvari uvijek ćeš imati motiva i nećeš imati problem s ciljevima. Abraham Lincoln rekao je: “Ne možete ostvariti uspjeh, samo ako odustanete”. Svima je dostupno tek jedno, a to je upornost. Možda nećeš biti najbolji na svijetu jer to ovisi o puno čimbenika koji nisu pod tvojom kontrolom. No pod tvojom kontrolom je samo to da ne odustaneš.
Đoković nije uspio u skijanju
Naporno trenira, neke vježbe, kao preskakanje skupljenih nogu preko male grane koju drži otac Ante s doskokom na deblo širine 20 cm, ostalo je još iz djetinjstva. Kao i češnjak u prehrani. – Neke stvari koje su nam dobre nikada ne mijenjamo – dometnuo je Ante.
Podiže svoju razinu pripreme i forme, ali i prati konkurente koji bi mu mogli stajati na putu prema obrani velikog naslova. – Glavni suparnici bi mi mogli biti Janka, Raich, Zurbrigen. Cuche je također odličan, ali je ograničen u brzim disciplinama, Svindal je uvijek jako opasan. Ivo, a Inerhofer, pitao je otac i glavni trener? – Dobar je, ali mi se ne sviđa kako vozi slalom. Često se priča o napretku tehnologije u skijanju. Ivica tvrdi da je sve važnija. – Skijanje jako ovisi o prilagodbi materijala, cijelo vrijeme se čovjek tome adaptirao. Materijal je jako važan, a u brzim disciplinama presudan, kao u formuli 1. U skijanju se promijenilo i to što danas nema par dobrih kao nekad, već su svi dobri. Među najboljih 30 skijaša puno su manje razlike nego prije. Skijanje je sport na vrlo visokom nivou, sedam mjeseci treniraš za pet mjeseci natjecanja.
Ante Kostelić je pokušao objasniti koliko je skijanje teško i kompleksno. – Jedan odličan primjer je Novak Đoković. Njegov je otac bio učitelj skijanja. Želio je da sin bude skijaš, ali nije uspio. Postao je najbolji tenisač svijeta, ali skijaš nije mogao. A onda se nadovezao. – Medijski je sve preplavljeno nogometom, košarkom. Možeš ti biti prvak svemira u skijanju, ali nas nema. Dosta toga je i do medija. Evo primjer. Jedan je novinar preveo First run and second run kao prvo i drugo trčanje. Sve to pričam zbog toga što mi imamo problema sa sponzorima. Zar je moguće da pobjednik Svjetskog kupa ima problema sa 50 sponzorima? – Ja to ne osjećam – kaže Ivica, a Gips podigne glas: – Pa ti ne, ali pitaj Pavleka.
Ne razmem da se za najboljeg hrvatskog skijaša ne otimaju najmoćnije hrvatske tvrtke. Kostelići su klasična priča. Kada su kretali u sve to nitko im nije vjerovao. Spavanje po opskurnim pansionima, postoji legenda i o kamp kućici. Kada su osvojili medalje onda su odmah postali nacionalno dobro. – Najprije, meni je neprihvatljiva ta konstatacija da smo mi nacionalno dobro. Meni je logično da prvo moraš postići prave rezultate da bih privukao pažnju, sponzore. Mene smeta što su nas nakon svih tih uspjeha i dalje mnogi omalovažavali.
Nigdje se ne događa da vlastite sportaše, koji zapravo državi koja se još afirmira na mnogo načina, donose samo pozitivnu afirmaciju, a sport je samo pozitivna afirmacija, da se po njima pljuje. To je katastrofa. U drugim se zemljama vrhunski sportaši samo štuju – kaže Gips. Ante Kostelić je za medije bio “fašist, tiranin, dreser”. Na sve to će se Ivica samo nasmijati. – Tata i ja imam sjajan odnos. Mi pričamo o skijanju, ja imam svoje mišljenje koje se nekad ne poklapa s njegovim mišljenjem kao glavnog trenera. Mi nemamo sastanke, to ima Pavlek. Mi to radimo na prijateljskoj razini, tatin uspjeh je taj što smo mi jedna velika obitelj – kaže Ivica.
Zbog zdravlja se ne odustaje
Kada vam je bilo najteže. Jesu li to sve one brojne, teške ozljede. Ili svakodnevni spartanski rad. – Prije dvije godine bili smo na glečeru u Koruškoj. I to 37 dana. Od toga su bila 33 dana pakla, a znam da si to ljudi ne mogu predočiti. Temperatura je bila minus 15, vjetar je puhao 60 kilometara na sat, a vidljivost je bila 30 metara. Nakon deset dana ti je jako teško, nakon 20 gotovo neizdrživo. Završiš skijanje i odlaziš u hotel u kojem je samo jedan televizor i možeš gledati što se događa u austrijskom parlamentu.
Sobe su širine tri puta osam metara, a to su sobe u kojima spava osam do deset ljudi. To je za mene odricanje – opisuje Ivica. Ne mislite da nikakve možebitne ozbiljne tegobe sa zdravljem nisu vrijedne uspjeha? – Nije cilj postići uspjeh, nego postići uspjeh na način da vam ne uništi život. Vrhunski sport nije zdrav, svatko tko se upušta u vrhunski sport mora biti svjestan da se upušta u razne zdravstvene tegobe, ali to nije ono zbog čega bi netko trebao odustati od vrhunskog sporta – misli Ivica. Vladar svjetskog skijanja misli na stazi ostati do ZOI-a u Sočiju, ili možda još jednu sezonu kasnije. A onda Mljet ili ostanak u skijaškoj obitelji?
Što sam razgovarao s papom? to nikada nikome neću povjeriti
Ivica je ove godine poljubio ruku papi Ratzingeru, za vrijeme njegovog posjeta Zagrebu. Što ste mu rekli? – To ni sa kim nisam podijelio. Zauvijek će ostati tajna što sam razgovarao s poglavarom katoličke crkve za vrijeme njegova posjeta hrvatskom glavnom gradu. Mene je dirnuo moj omiljeni propovjednik fra Bonaventura Duda, koji je razgovarao s Papom, nakon što su se njih dvojica još davne 1969. godine međusobno dopisivali. Za sebe će Ivica reći da je vjernik, katolik, da posebno poštuje tu instituciju. – Crkva je najdugovječnija ustanova koji postoji na svijetu, a za to sigurno postoji razlog zbog kojeg je preživjela sve do danas. Mi se ne moramo slagati s crkvom, s političarima, ali moramo pridonositi redu. Crkva nije savršena, a na nama svima je da zajedno tražimo put do savršenstva. Apsolutno podržavam crkvu, njen svjetonazor, ja vjerujem u njenu ispravnost, bio je decidiran Ivica.
– Bježi, skrivaj se i šuti ako hoćeš živjeti u miru. Ne vidim se u skijanju, ne, ono je lijepo i ja ga volim, ali ovo okruženje kod nas mi nije privlačno da bih mogao potratiti svoju energiju – govori Ivica. Dakle, najprije odmor. Mljet i gumenjak. – Volio bih se baviti sa stvarima koje volim; ribolovom, ronjenjem, skijanjem po dubokom snijegu. Taj izlet na Maltu je bio fantastičan. Puno sam čitao o toj zemlji, otok je jedna tvrđava.Ne volim biti klasični turist, i tamo životariti. Došao sam s gumenjakom da imam slobodu. A taj je gumenjak čisti luksuz. Na ovom velikom smo mogli spavati, digneš tendu, imaš malo kuhalo, frižider. Do Malte smo išli sedam dana, natrag tri. Ma to je fantazija. Znači ne želite raditi u sportu, a ja sam jednom napisao da bi Ivica Kostelić trebao biti predsjednik HOO-a?
Neću raditi u sportu
– Cijeli se sustav sastoji od malih dijelova, a ti mali dijelovi su pojedinci. Često čujem kako ljudi govore “ovo su prevaranti, ono su prevaranti, ovi rade dobro, ovi loše”. Ja bih uvijek počeo od sebe. Da li možeš za ljude o kojima govoriš sve to reći i za sebe? Ako da, onda možeš nešto učinit da se poboljša sustav. Vođe i uzori su, naravno, potrebni, ali bojim se da bih tu polemizirao oko očitih stvari. Ja ne znam da li imam energije da to radim. Jedan pokretač je neophodan, ali onih kotača koji se vrte u suprotnom smjeru ipak ima puno više, a oni će usporiti taj kotač i taj će kotač zastati. Ivica ima ideju kako bi sve to poboljšao. – U razvoj se treba ulagati, u razvoju odgajaš ljude, a ljudi hrane sistem. To su ti kao stanice u organizmu; ako su zdrave onda je čovjek zdrav i tako je i sa sustavom i bit će jak.
Ne možeš ti odozgora napraviti puno pomaka, neophodno je da se oni učine odozdola, od malih ljudi i to pomoću odgoja. Prvi skijaš svijeta uopće nema dvojbu da je hrvatski narod opljačkan. – Ma da, sto posto. Imali smo takvu povijest. Uvijek kad dođem na Schönbrunn zaključim,”aha, vi ste to gradili kada smo se mi s Turcima valjali po blatu”. To ti ostane uvijek u ljudima, to nije jedna generacija, to je stotinu godina. Taj bunt je nastao jer smo stalno ratovali i on nam u sportu često dobroga donese. No, zapravo je sudbina onakva kakva ti je povijest bila – misli Ivica. Na ovom trusnom prostoru u 20. stoljeću su se isprepletali i komunizam i socijalizam i kapitalizam. Ivica misli da nam je to odredilo današnje stanje. – Puno se tu mišljenja razilaze.
Veliki je problem kada smo iz jednog sustava u kojem smo bili pedeset godina prešli u drugi. Sada imaš određene navike. Dat ću primjer: u socijalizmu životinje žive u kavezima, svakoga dana dobivaju hranu, nisu nikada gladne, standard je solidan i nitko te ne može pojesti, a to je jako važno. Ti tako životariš. Kapitalizam je džungla, svaki dan te netko može pojesti, ako nekog ne pojedeš onda si gladan, dakle to je borba za preživljavanje. No, tu je važno da si ti slobodan. Ako je sustav pravilno postavljen onda ti ovisiš o svojoj ambiciji, koliko si talentiran i sposoban. Ne postoji savršeni sustav, cilj je u pronalaženju što boljeg, onog koji više ili manje funkcionira. Niti u jednom sustavu neće svi biti zadovoljni, a kapitalizam više od svega odgovara redu i ljudskom karakteru.
Kao prvo najvažnija je stvar koncept privatnog vlasništva i osobna ambicija. E, sada, ima puno varijacija tog sistema. Negdje je to dobro napravljeno, a negdje vrlo loše. Po Ivičinom mišljenju najbolji sustav je u SAD-u. – Američki sustav se najbolje ogleda u američkom nogometu: desno krilo nema pojma što radi quarterback, eto to je vrhunac zdravog sustava. Radiš samo svoje, ne opterećuješ se s drugim. Diktature u Južnoj Americi se razlikuju od demokracije jer diktator želi imati kontrolu nad svim područjima, petlja se u ekonomiju iako nije ekonomist, dok je u Americi suprotno. Dolazimo do Adama Smitha koji je poboljšao proizvodnju: sjede dva čovjeka; jedan proizvodi desne, a drugi lijeve šarafe, jedan za drugog ne znaju, a proizvodnja ide super.
Koji su onda zapravo najveći problemi našeg društva? – Svaki put kad izneseš neko mišljenje to bi trebao biti plenum ili forum. Na kraju će ti uvijek netko kontrirati. Ne znam puno o tome, ali ovako možda da ne odgovorim izravno, da se vratimo na odgoj. Kod nas se nekakav nogometaš odgaja da bude zadovoljan kada je rezerva u velikom klubu. Da tu zarađuje novac, da bude društveno afirmiran, da ima dobar auto, kuću. Mislim da ljude treba odgojiti tako da ne žele sjediti na klupi za rezerve, nego da budu najbolji igrači u svojoj momčadi. Ako ne najbolji, da barem stalno igraju u prvoj momčadi i da uvijek imaju ambiciju.
Majmunima se vide stražnjice
Nalazimo se u izbornoj godini. Za koga će glasati Ivica Kostelić?. – Rijetko glasam jer me uglavnom nema u Zagrebu. U modernim demokracijama postoje dva sustava; jedan je predsjednički, a drugi parlamentarni. Po mom mišljenju, premijer, dakle prvi ministar neke zemlje, ne smije biti političar, on mora biti tehnokrat. Zadaća prvog ministra, što mu i ime govori, jest da upravlja sa zemljom. U našem slučaju to bi bilo puno bolje da vlada sistem koji je neopterećen, ili što manje opterećen, politikom, a više gospodarskim pitanjima.
S pobjedama, medaljama i uspjehom u vašu obitelj je stigao i novac. Da li vas ne bilo koji način novac može odrediti. – Mene osobno ne, ali čovjeka naravno da. No to ovisi kakvu imaš osobnost i kakav ti je background. Ima jedna zen izreka: majmun, što se više penje na stablo, to mu se više vidi stražnjica. A tu se namjerno kaže majmun. Takav je uspon na društvenoj ljestvici, dakle moj je zaključak da ne treba biti majmun. – Ivek, 20:15 je, moraš ići na spavanje – Ante se bez ikakva krzmanja obratio sinu. U bloku su mi ostala još dva pitanja. Ivica je uzeo u ruke čaj, popio gutljaj i nestao pod poplunom. Jer, Ante ga je drugo jutro u 7:15 čekao visoko gore na glečeru...