Izdanje:
Pixsell
Bila je rana jesen 1995., na nekom od divljih plakatnih mjesta u centru pojavila se neugledna, fotokopirana najava koncerta Marka Brecelja u baru za kojeg do tada nikad nismo čuli. Mogao bih sad, sa ove sigurne vremenske udaljenosti, mistificirati do iznemoglosti, opjevati izgubljenu mladost u lažnom zagrebačkom zaklonu od vihora rata, blago se osvrnuti na svoju razvijenu svijest u tom teškom trenutku (svi o sebi volimo misliti najbolje, pogotovo kad za to nemamo baš nikakve stvarne osnove), ali taj je put previše jeftin, poznat i osvijetljen za ovu priču. Istina je, što bi se na srpskom reklo, sasvim prosta: caffe bar Dolac na Dolcu bio je previše blizu da ga te večeri ne provjerimo. Učinili bi to s Breceljem ili bez njega, jer u tim formativnim studentskim godinama čovjek većinu vremena ionako provodi obilazeći sebe, u potrazi za mjestom koje bi moglo podsjetiti na dom. ‘Where everybody knows your name’, govorila je pjesma sa špice klasičnog američkog sitcoma osamdesetih. U Zagrebu devedesetih ‘where everybody knows’ je bilo dovoljno i puno točnije; za ime, uz obavezno ime oca, su se ionako zanimali samo manijakalno revni policajci na noćnim patrolama.
Brecelj na kašeti od povrća
Od te su mi prve večeri u Dolcu čak i ostale neke žive slike: pamtim kako si je Brecelj od kašeta za povrće i voće pokupljenih s tržnice vlastoručno složio ‘binu’, zapravo više mali podij nalik onima sa Speaker’s Cornera u Hyde Parku. Vjerujem da sam baš tada i tamo, od njega, naučio najvažniju stavku trubadurske, one man band estetike – svoju muziku treba shvaćati do kraja ozbiljno, a samog sebe do kraja komedijaški. Birtija je bila ugodna, pivo jeftino i veliko (malo pivo, velika pljačka), uz oslobađajuću iluziju da unutra ne važe pravila svijeta kojeg ostavljaš vani. Bili smo u Dolcu opet sutra, i dan poslije, već na prvoj kavici, i što smo češće dolazili i bolje se provodili, manje smo pamtili. Na kraju se dogodilo kao u onoj popularnoj maksimi o šezdesetima; ako ih se sjećate, niste bili tamo. Ili ste dolazili zbog krivih razloga, što opet znači da zapravo niste bili tamo. Niste znali, nije vas bilo briga i to je sasvim u redu. Barem danas imate uspomene.
U Dolcu je započelo spašavanje jedne važne, u malograđanskom ushitu nove, neovisne Hrvatske skoro sasvim uništene kulture. Kao nesretni junaci iz romana pisaca realizma, pod svojom smo zastavom, gordo označavajući teritorij, pomislili da smo bolji no što jesmo, izmislili vjekovnu ‘uljudbu’ srednjoeuropskog kruga i namah savili tuste, nevješte prste oko visokog vrata čaše za pjenušac. U inscenaciji te velike, glupe laži najprije su stradali odrazi onoga što stvarno jesmo – neizostavni dio alkoholne kulture, u dobru i zlu, u poeziji i zločinu. Gradske birtije, mračna mjesta u kojima se zna rađati svjetlo, po lopovskim su navadama hrvatske pretvorbe postajale blještavo svjetli, sterilni prostori za proizvodnju društvenog mraka. Onda se nešto kasnije toj suludoj akciji, valjda nehotice, priključila cijela jedna generacija sa svojom šupljom mitologijom, pokušavajući Zagrebu i svijetu dokazati da je Bog posljednji put hodao Zemljom duhanskim putem Kavkaz-Zvečka-Blato i da poslije njih i njihove mladosti nema, niti može biti ni dobrih birtija ni pravih novina ni dobre muzike.
Hladan grad iz opjevanih osamdesetih postajao je sve više mrtav-hladan, a preostali birtijski nomadi uhvatili su se za duh uočen u Dolcu i vjerno ga pratili po mjestima sljedećih ukazanja: najprije na Jarun, opet na tržnicu, u špelunku zvanu Oliva, potom u Tkalčićevu, u Melin i konačno u Runjaninovu, onkraj pruge, Studentskog centra i – gle ironije - Ministarstva kulture. Krivi put je bilo pravo ime, točna oznaka ključnog izbora; ako se na imaginarnim životnim raskrižjima, ili barem onom prvom, najvažnijem, nude jedan ‘pravi’ i nekoliko ‘krivih’ puteva, običnim biranjem rute dobivaš i cijeli životni narativ, s dobrim i lošim momcima, zapletima i krajem, gdje se svi zavađeni izbori opet sretnu i rukom pod ruku skupa nastave u vječnost. U Hrvatskoj je posljednjih dvadeset godina pravi put, onaj uz čije rubove čekaju materijalna sigurnost i i društveni ugled, bio uglavnom označen bezuvjetnom poslušnošću, sitnim i krupnim kriminalom i općim nedostatkom obične ljudske časti. Onda je i ta mala stranputica razumljiva, u velikoj slici svakako manje ‘kriva’. Sa svima koji su to svjesno ili intiutivno znali, vrijedilo je popiti piće.
Susjedi iz Savske 16
Lokali i klubovi braće Barbić, od Dolca do Krivog puta, uvijek su završavali na isti način. Vlasnici prostora bi im odbili produžiti najam, pa se priča morala seliti taman kad je postajala toliko uspješna i omiljena da se bližila statusu urbane legende. A legendarna mjesta imaju nezgodan običaj da se i fizički presele tamo, u legendu. Ne događa se to samo Zagrebu, našim Kulušićima, Lapovima i Zvečkama, New York je ostao bez CBGB’s, a London bez Marqueeja zbog onoga što se u biznisu zove redevelopment, nema nikakve veze s kulturom i savršeno je neosjetljivo na davne uspomene prvih koncerata Ramonesa, Patti Smith i Rolling Stonesa. Ta je nemilosrdna, neprelazna krivina najizdržljivije zagrebačke ugostitelje natjerala u gerilu i posljedično ih spasila od toga da postanu spomenik samo jednog vremena.
Ovako, u stalnom pokretu, uvijek u ritmu s gradom i ljudima, naša je Birtija preko šanka prebacila već toliko generacija da nekom zagriženom Krivoputašu gornja priča o Dolcu zvuči... pa, otprilike kao meni legende o Zvečki. Što je siguran znak da je vrijeme za točku. Na kraju, dopustite mi još samo jednu sitnicu. U Savskoj 16, Hrvatska demokratska zajednica 1990. je spremala pobjedu na izborima i sav teški nered koji nam se srušio na glavu ubrzo potom i tutnji preko nas evo već dva desetljeća. Dva koraka niže i cijelu jednu državnu punoljetnost kasnije, u Savskoj broj 14 ovog je ljeta otvoren novi Krivi put. Psi laju, ljudi piju, karavane prolaze. Čitam to kao dobar znak.