Izdanje:
Sport je javni interes, posebno kad nastupaju naši sportaši. Točno. Sport je marketinški isplativ posebno kad nastupaju naše reprezentacije. Točno. Sportski prijenosi imaju veliku gledanost, i opet, posebno kad nastupaju naši. Sve to stoji, no sve ćemo manje gledati sportske prijenose koje ne treba posebno plaćati. Trend je to u cijelom svijetu, ali naši su se gledatelji, navikli da sve prijenose mogu gledati na tzv. slobodnim televizijama, javnoj i komercijalnim, teško s tim mire. Posebno kad nema međusobnih susreta Dinama i Hajduka. Što nema prijenosa ostalih klubova u HNL, još kako tako, ali Dinamo i Hajduk? A specijalizirani sportski kablovski kanali u nas još nisu ojačali. Što li će biti kad i oni krenu u nadmetanje za prijenose onih najatraktivnijih utakmica? Čak se spominje da će i Olimpijske igre, do sada isključivo rezervirane za javne televizije, uskoro pod čekić, pa tko da više. A zanimanje za pojedine sportove stalno varira. Prije nekoliko godina svi su se tukli za prijenose Formule 1, a danas se oni prikazuju na lokalnim televizijama. Dok je igrao Ivanišević, teniski turniri bili su u vrhu gledanosti, sada je prijenos Wimbledona pri dnu. Tko nije pratio skijanje za žene dok Janica nije objesila skije o klin? Stalno zanimanje imaju jedino Svjetska i Europska prvenstva, te Liga prvaka. A to košta, sve više i više. Takve troškove svuda u svijetu obično bi podmirivao prihod od marketinga, no već sad u SAD-u više novca odlazi na reklamiranje na internetskim portalima nego na televizijama. Tko zna, možda ćemo ubuduće sport, umjesto na TV-u, pratiti na računalu.