Izdanje:
Goran Stanzl / Pixsell
Imamo plan!, vrištalo je proteklih tjedana sa svih strana. I nije bio samo jedan. Imali su njih 21. Dovoljno da dobiju izbore. I što sada? Bez obzira na sve te silne planove, tri dana nakon izbora nije poznat ni sastav buduće vlade, a kamoli ono što nas čeka iduće godine. Umjesto predočenog plana dočekalo nas je nešto drugo! Plan čije bi autorstvo hladno mogao potpisati direktor Međunarodnog monetarnog fonda, bez obzira hoće li MMF-ovci doći u Hrvatsku ili ne. Unatoč kakofoniji, prešućivanju, pa čak i sve očitijoj nervozi novih vlastodržaca, najvažnije stvari koje nas čekaju mogu se iščitati ne samo između redaka nego i iz iskustva drugih država koje su u sličnoj poziciji kao i Hrvatska. Plaće u javnom sektoru u najboljem će se slučaju zamrznuti, baš kao i mirovine, osim najnižih koje bi mogle biti neznatno povećane. Dio zaposlenih u državnom sektoru u boljem slučaju može očekivati niže plaćeno radno mjesto, jer će se smanjiti broj šefova, a dio i otkaze. Prema procjenama, između 20 i 30 tisuća ljudi je višak. Na odgovornima u Kukuriku koaliciji je da na vrijeme provedu reforme i tako dio zaposlenih ipak spasi. U privatnom sektoru čeka se stečaj 30 tisuća tvrtki. Uvest će se porezi na imovinu i dividende, a PDV će vjerojatno skočiti na 25 posto. Na zapošljavanje, barem u prvo vrijeme nove vlasti, mogu računati samo oni bliski strankama na vlasti, jer će iznimno teško biti pronaći novac za investicije i najavljene javne radove. Socijala će također morati biti sređena kako bi se napokon utvrdilo tko i od koga prima pomoć. Prvi i u ovom trenutku najvažniji korak bit će donošenje proračuna za iduću godinu. Manjak se mora smanjiti za najmanje pet milijardi kuna kako bi država održala postojeći kreditni rejting koji je i tako tek stepenicu iznad “smeća”. Da bi se to ostvarilo, suglasni su stručnjaci Sandra Švaljek iz Ekonomskog instituta i Zdeslav Šantić iz Splitske banke, nužno je srediti rashodovnu stranu proračuna, odnosno skresati troškove. Šantić ističe primjer Mađarske koja je krenula kontra-putem i pokušala povećanim prihodima riješiti problem da bi, unatoč tome, završila u čekaonici MMF-a. Dakle, nekome se treba uzeti da bi uopće preživjeli, a kamoli ispunili obećanja poput smanjenja doprinosa na zdravstveno osiguranje od dva posto i ukidanje dodatka za starije od 3 posto, oslobađanje od plaćanja poreza za sve novozaposlene, povećanje minimalnih plaća i ukidanje neprofitabilnih jedinica lokalne samouprave. Kojim će se mjerama država pokušati spasiti, u Kukurikuu nitko ne govori. Kamate na naše obveznice iznose 7 posto, što je zapravo dokaz da nas kreditne agencije već sada tretiraju lošije od određenog nam rejtinga. Šantić objašnjava da će pad rejtinga otežati pristup stranom kapitalu, što će pak povećati cijenu zaduživanja i time dovesti do pada BDPa i zaposlenosti. Ako država ne može financirati manjak, morat će drastično kresati potrošnju. Premda su još prije nekoliko mjeseci spominjali čak i smanjenje PDV-a na 22 posto, sve je sigurnije da će taj porez ići gore. Spominje se pritom povećanje s 23 na 25 posto, što bi državi donijelo oko 3 milijarde kuna. Josip Tica s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu kaže da se nažalost ne može očekivati da je taj broj fiksan za svaki postotak jer se mijenja količina transakcija s promjenama stopa PDV-a zbog pada osobne potrošnje. Ali i to je još uvijek više od poreza na imovinu od kojeg bi se moglo ubrati oko 300 milijuna kuna, što uz ukidanje povlaštenih mirovina, ali samo za nove umirovljenike, ne predstavlja neku uštedu. Međutim, ni u povećanje PDV-a ne možemo biti sigurni jer Radimir Čačić iz HNSa na izravno pitanje odgovara da neće biti rasta ukupnog poreznog opterećenja, dok SDP-ovci tvrde da je sve moguće. To su već napravile i najavile sve države suočene s krizom. Mađari su ga podigli na 27 posto, što je najviša stopa u Europi, Island još prije na 25,5 posto, Rumunji s 19 na 24 posto, Talijani na s 21 na 22, a ako bude trebalo, i na 23 posto. Povećanje od 1 posto najavio je i vjerojatni slovenski premijer Zoran Janković. Sandra Švaljek objašnjava da je povećanje PDV-a kao indirektnog poreza najbezbolnije rješenje jer se najmanje osjeti, za razliku od poreza na dohodak i na dobit. Povećanje PDV-a, procjena je, građanima bi povećalo troškove za kupnju osnovnih potrepština za otprilike 200 kuna Ne spavaju mirno ni u državnoj upravi. Ivan Koprić, predstojnik Katedre za upravnu znanost Pravnog fakulteta u Zagrebu i predsjednik Instituta za javnu upravu, kaže da je prije tri godine proveden analitički pregled jedne trećine državne uprave te da su utvrđene mogućnosti smanjenja toga sustava. Procijenio je da u središnjoj državnoj upravi ima barem 30 posto radnih mjesta koja zapravo nisu nužna. Temeljem spomenutog pregleda može se zaključiti da u državnoj upravi i drugim upravnim organizacijama na razini središnje države ima barem desetak tisuća ljudi viška. No, to ne treba shvatiti kao poziv na njihovo otpuštanje, jer nitko od tih ljudi nije odgovoran za stanje u kojem su se našli, kaže Koprić koji jedan od ključnih problema vidi u zastarjeloj organizaciji državne uprave, nelogičnoj i neadekvatnoj strukturi ministarstava te internoj strukturi koja je na razini 19. i prvoj polovici 20. stoljeća.
HNS ima previše utjecaja
Oštre mjere, odnosno “bolni rezovi”, kako se kolokvijalno nazivaju, mogle bi smanjiti standard građana za petinu. Slovenski stručnjaci već su izračunali da će nešto zaduženijoj Sloveniji na koju utječe i kriza u eurozoni standard građana pasti 20 posto, dok je Ljubo Jurčić najavio da se u Hrvatskoj može očekivati pad između 20 i 30 posto. Očekuje se da će drugi kut krize s dvostrukim dnom u koju upadamo zahvatiti i banke koje su dosad krizu više gledale kao priliku za dobru zaradu, što bi Hrvatsku povuklo u još dublji ambis jer će novca biti sve manje, a onda se možemo pozdraviti s većim zapošljavanjem na koje računa Čačić. Štoviše, nužna fleksibilizacija radnih odnosa mnogima bi mogla poslužiti da se riješi viška radnika. Dakle, alternative nema. Ili ćemo napokon začepiti nos i skočiti u “duboko more”, kako je novi premijer Zoran Milanović nazvao vlast, ili nas čeka još gori scenarij. Nažalost, izborni pobjednici prvih dana nakon izbora izgledaju prilično nepribrano, kao da nisu svjesni pogleda uperenih u njih i iščekivanja da konačno prozbore koju konkretnu. Kampanja je prošla, izbore su dobili i mogli bi konačno početi govoriti otvoreno. Dvije godine su imali da slože koalicijsku vladu i spremno uđu u rješavanje problema no oni izgledaju kao da su se tek sada sjetili raspravljati tko ima koliko mjesta i koga gdje treba smjestiti, umjesto da prve dane koriste da bombardiraju javnost svojim konkretnim namjerama. Istina, još nisu sjeli u Banske dvore, ali to im nikako ne bi smio biti alibi. U javnosti bi sigurno bolje odjeknulo da je vlada već predstavljena i čisto postavljena, nego što se nervozno “brecaju” na novinare, koji uporno pokušavaju dokučiti konačno kadrovsku križaljku iako im materijal za znatiželju daje sama Kukuriku koalicija, koja je očito još nije složila oko detalja. HNS se, naime, poziva na svoju mantru da o broju njihovih ljudi u Vladi odlučuje njihov izborni rezultat i očekuju da na 13+1 saborski mandat, što je njihov najbolji rezultat do sada i za osam zastupničkih mjesta više nego su dobili 2007.godine, dobiju četiri ministra. Uz Vesnu Pusić i Čačića u Vladi sigurno vide Ivana Vrdoljaka, vjerojatno na mjestu ministra energetike i graditeljstva. U SDP-u nisu voljni toliko dati “strateškom partneru”, jer misle da su Čačić i V. Pusić i tako dobili prevelike resore, koji im daju ključni utjecaj u vladi, a Milanović je u svojim istupima nakon izbora spomenuo i da postoje obveze prema onima koji su iznijeli programe i kampanju na svojim leđima, iz čega se može iščitati da će neki ljudi biti nagrađeni bez obzira ima li potrebe za ministarstvima ili nema. Pa se tako uz Ministarstvo gospodarstva spominje i Ministarstvo za male poduzetnike, kojeg bi trebao dobiti SDP-ov Gordan Maras, iako bi se taj dio resora mogao najnormalnije voditi unutar Ministarstva gospodarstva. HSU, pak, koji je ostvario isti rezultat kao i IDS, tri zastupnika, ne bi to “unovčio” ministarstvom. Silvano Hrelja bi radije bio potpredsjednik Sabora nego ministar u novom Ministarstvu rada i mirovina, a “svoje” pravo na ministarstvo bi radije ustupili HNS-u, koji ih je povukao u dobitničku koaliciju, u čemu HNS vidi šansu da dobije i četvrtog ministra, odnosno ministricu kulture, Andreu Zlatar. I u Uredu predsjednika Josipovića ima onih koji bi promijenili zrak i okušali se u novoj vladi. Priča se da bi Fred Matić rado u Kotromanovićevo Ministarstvo branitelja, Joško Paro bi nazad u MVP i potom ponovo na mandat u diplomaciju, a i za Joška Klisovića, sada predstojnika Ureda, kome je Milanović vjenčani kum i o kome novi premijer ima izuzetno dobro mišljenje, se traži pozicija.
Manjak stručnjaka
U svoj toj gunguli dobro je da su, kako se barem za sada čini, Milanović i Vesna Pusić konačno raščistili buduću strukturu njezinog resora. U MVP-u će se formirati Ured za europske poslove, a svi odonosi bi trebali biti riješeni Zakonom o vanjskoj politici. Uvođenje zamjenika ministra neće biti riješeno po staroj praksi koalicije iz 2000. godine, kada je ministar bio iz jedne stranke, a njegov zamjenik obavezno iz druge, već će svaki ministar imati autonomiju u svom resoru pa tako i mogućnost da sam uredi svoje ministarstvo, uključujući i izbor svojih suradnika pa tako i svojih zamjenika. Budu li se držali toga Kukuriku koalicija bi, čak i ako bude imala više ministarstava u Vladi imala četrdesetak ljudi, dakle puno manje onih koji vuku prava državnih dužnosnika, umjesto 81-og, koliko ih je imala premijerka Kosor, koja je imala 15 ministarstava, ali i enormni broj državnih tajnika, koji su bili tretirani kao državni dužnosnici. Ipak, i Kukuriku koaliciji prijeti opasnost povećanja broja ljudi. Iako je načelno proklamirano da za dva otišla dolazi jedan novi, u praksi to često rezultira nemogućnošću otpuštanja, pa čak i premještanja, starih i novim zapošljavanjem ‘svojih’. S druge strane i Račanova je koalicija patila od nedostatka stručnih ljudi, jer oni najbolji najčešće ne žele, zbog ograničenja u plaćama, iz privatnog sektora preći kod države kao poslodavca, a oni koji bi došli najčešće nisu najbolji u svom poslu. - Čačić je nervozan, jer se želi baviti konkretnim poslovima, a sada ga za rukav vuku svi koji misle da bi im trebalo naći mjesto negdje u javnoj upravi. Vjerojatno je i Milanović u sličnoj situaciji - opravdavaju svoje šefove u Kukuriku koaliciji. No, ako su tako nervozni i nedorečeni na prvom koraku, kako će im se vjerovati da mogu napraviti sve ostalo što je nužno.