Izdanje:
Samo 90 minuta bilo
je dovoljno da nogometaši
koji su izborili
samo još jedno europsko
natjecanje budu simbolično
ali neprimjereno prozvani
hrvatskim herojima. I nikoga
u toj domoljubno egzaltiranoj
atmosferi nije zasmetalo što
pretjerani hvalospjevi nogometašima
gotovo koincidiraju
s povijesnim događajem koji se
odvijao u uredu Predsjednika
Republike dr. Ive Josipovića.
Dvadeset godina trebalo je proći
da bi simbolima vukovarske
obrane i službeno bila odana
počast simboličnim uručivanjem
priznanja za hrabrost.
Dvadeset godina trebalo je proći
da bi dr. Vesna Bosanac u ime
Opće bolnice Vukovar primila
Povelju Republike Hrvatske za
osvjedočenu hrabrost, domoljublje
i iznimnu skrb o svim stradalnicima
i ranjenicima tijekom
obrane Vukovara, pri čemu je 18
djelatnika bolnice poginulo ili
mučki ubijeno.
Dvadeset godina trebalo je proći
da bi za posvjedočenu hrabrost
i junaštvo posmrtno bio odlikovan
i radijski izvjestitelj Siniša
Glavašević. Tek su sada odlikovani
i tadašnji vladin povjerenik
za Vukovar Marin Vidić Bili, ratni
zapovjednik logistike Lavoslav
Bosanac i ondašnji načelnik
vukovarske policije Stipo Pole.
Nevjerojatno je da se tek sada
ispravlja ta povijesna nepravda
prema Vukovaru, kako je to
primijetio i Branko Borković
“Mladi Jastreb” obraćajući se sa
“neizrecivim hvala” predsjedniku
dr. Ivi Josipoviću. To je onaj
isti Josipović od kojeg je doslovno
još jučer prijetilo da će nam
zacrveniti Hrvatsku.
Dok su mediji bili ispunjeni izjavama
“heroja” na nogometnom
terenu, predsjednik Ivo Josipović
u jednom od svojih najdomoljubnijih
istupa, nadahnuto je
govorio o herojima Vukovara i
njihovoj viziji Hrvatske. Međutim,
tom je prigodom izražavajući
zahvalu kurtoazno izgovorio,
na žalost, i jednu neistinu.
Okupljenim vukovarskim
junacima rekao je: “Hvala vam
jer ste uzor Hrvatskoj u ljudskom,
domoljubnom i svakom
drugom smislu”. Još je dodao
i kako, budu li nam vukovarski
heroji uzor i inspiracija “budite
uvjereni kako nema bojazni za
uspješnu Hrvatsku”. Da nam
uistinu jesu uzor onda dr. Josipović
ne bi niti bio u prigodi da
tek sada dodjeljuje priznanja, jer
bi to bilo učinjeno davno, davno
prije.
Poštovali bi njihovu požrtvovnost
i hrabrost pa bi davno prije
digli svoj glas protiv nepravde
koja se Vukovarcima kontinuirane no činila još od borbi za Vukovar.
Onda ne bismo i danas govorili
o nekažnjenim zločinima
u Vukovaru, niti bi se vukovarske
heroje svako malo uznemiravalo
kojekakvim optužnicama pa ih ne
bi trebalo “spašavati” cirkusantskim
zakonima kojima se
tobože izražava skrb o njima, a
zapravo se još jednom bestidno
iskorištava njihova muka.
Stoga bi se i danas s odgovarajućim
izmjenama mogla ispisati
nova “Vukovarska optužnica”*,
puna gorčine kao i ona koju je
prije dvadeset godina čitao sada
odlikovani Siniša Glavašević, a
kao dopis u Zagreb slao ondašnji
povjerenik vlade za Vukovar
Marin Vidić Bili. I ta je optužnica
bila djelomično razlog što
dosad u državnom vrhu nije bilo
hrabrosti da se oda počast Vukovarcima,
te da im se i službeno
oda priznanje kao herojima.
Kao svojevrsno upozorenje prije
svakih izbora za Sabor, takovu
bi optužnicu trebalo čitati svim
budućim hrvatskim vlastodršcima
kako i njih ne bi dostigle
riječi Vukovaraca: “Hrvatski
narod nije vas za ovo ovlastio i
zato vas optužujem za IZDAJU.
Optužujem vas, gospodo, zato
jer ste stajali ispred svetinje
hrvatskog naroda, ispred hrvatske
trobojnice, a izdajnici si
to nikada ne smiju dopustiti.
Okaljali ste našu zastavu i zato
vas optužujem”.
“Vukovarsku optužnicu” trebalo
bi čitati i kao dodatno obrazloženje
uz svaku presudu koja
će se izreći “U ime Republike
Hrvatske” onima koji su u svoje
ime na državnim funkcijama
pljačkali hrvatske građane.
“Vukovarsku optužnicu” trebali
bi kao dio zakletve iščitavati i
hrvatski novinari kako bi ih ona
hrabrila u njihovim strahovima
te ih stalno podsjećala kakva im
je uloga u društvu i kako riječi
mogu biti silno jake. Svatko
nešto može naći u “Vukovarskoj
optužnici”.
Hrvatska je rijetko bogata zemlja
upravo zbog toga što ima
i vukovarske heroje, samo još
kad bi nam oni bili istinski uzor
i inspiracija bez obzira čime se
bavili. Makar i nogometom.