Izdanje:
Ima tomu već punih dvanaest godina otkako je Sigur Rós zabezeknuo svijet svojim sad već kultnim albumom “Ágætis byrjun“. Uz “TNT“ čikaške grupe Tortoise, “Come On Die Young“ škotskog Mogwaija te kanadske bendove Godspeed You! Black Emperor i Do Make Say Think, bio je to album koji je na prijelazu milenija definirao post-rock kao žanr. Svi su lučonoše tog stila u razdoblju između 1998. i 2000. bili na svom kreativnom vrhuncu. Njihovi kasniji albumi u pravilu nisu više bili toliko svježi, a nova imena koja su se pojavila uglavnom su isprva čudesno eklektični pokret sveli u puno uže okvire, naslanjajući se ili na Mogwaijevu “tiho-glasno“ dinamiku i metalske distorzije, ili na Godspeedovu anarhičnost i maksimu “puno srca – malo razuma“. Nitko nije bio u stanju pratiti jazzersku složenost Tortoisea, lucidnost i paklenu energiju DMST-a ili nevjerojatnu, upravo nezemaljsku monumentalnost Sigur Rósa – benda koji dolazi s Islanda, ali zvuči kao ansambl vilenjaka iz bajke. Post-rock odavno više nije cool kao što je nekad bio. I sam SigurRós je na posljednjem studijskom albumu “Með suð í eyrum við spilum endalaust“ osvježio svoj zvuk zaigranim, ali primjetno konvencionalnijim glazbenim strukturama s dosta akustike. “Inni“, njegov prvi službeni live album, nostalgični je izlet u bolju prošlost. Međutim, bend je uživo uvijek zvučao žešće i zapravo rockerskije – što je je super ako ga gledate na koncertu, ali ako ćete ga slušati u intimnom ugođaju svoje sobe (a glazba Sigur Rósa definitivno je najprimjerenija tome), živa energija i dinamika jednostavno neće moći zamijeniti savršenstvo izvedbe i eteričnu atmosferu albuma. Uz izostanak live favorita “Olsen Olsen“ i “Gobbledigook“, to je i jedini razlog zašto “Inni“ ne zaslužuje baš maksimalnu ocjenu.