Izdanje:
Jedan iznimno duhovit kolega nedavno je sublimirao cjelokupnu hrvatsku političku ideju kroz preciznu parafrazu; dok je Srba bit će i Kroacije. Tako je jednostavno prokomentirao ponovni pokušaj guranja dnevnopolitičkog marketinga u strateško nacionalno pitanje. Hoće li Šeks završiti na beogradskom sudu bitno je njemu i možda vrhu HDZ-a, ali već i samoj stranačkoj bazi je irelevantno u doticaju s njihovim samoupravnim interesima, a kamoli onda svima nama u publici. Velike istine redovito su stiješnjene u nekoliko riječi. Hrvatska klaustrofobičnost možda je najbolje i istovremeno, za svakog prosječnog mega-Hrvata, najbolnije stiješnjena baš u korelaciji s onima od kojih se toliko grčevito želimo distancirati. Naravno, ovisno o određenom povijesnom kontekstu. Srbi već dvadesetak godina predstavljaju uporišnu točku u odnosu na koju bi Hrvati trebali očitovati svoj domoljubni intenzitet. Stvari se dodatno zaoštravaju uoči izbora, u vremenu kada Srbi postaju ziceri na kojima se zasniva izborna doktrina. Nemaštovito dozlaboga, ali pali emocije i potvrđuje kako je puno jednostavnije kvantitetu hrvatstva određivati kroz odnos prema Srbima, nego kroz odnos prema poštenju, radu, iskrenosti, dosljednosti... No, kada bi tu bio kraj onda bi se taj izborni zicer izlizao predvidljivošću, ali mislim da je za nas Hrvate stvar dublja. Pravi problem nastaje kada se shvati da hrvatska politička filozofija povijesni kontinuitet gradi na riječi PROTIV. Doktrina nije kroz vrijeme smisao tražila u autentičnom određenju ciljeva hrvatskog naroda prema njegovim dugoročnim interesima, nego su ciljevi kratkoročno birani prema onome koga smo smatrali najvećom prijetnjom. Cijela hrvatska politička misao bila je tek reakcija. Okretali smo se poput Bana i njegove sablje, na vrtuljku, malo simo, malo tamo, plašeći se da na bilo koji način napravimo strateški odmak od nesuvislosti i jednom temeljito definiramo što je to što Hrvati žele. Činjenica da smo htjeli državu bila je početak i kraj svega i to nas je toliko zatupilo da nismo ni pomislili da bi ta država mogla biti kvarna koliko je kvaran prosječan konvertit kome je apsolutno svejedno koju državu pljačka. I onda su tu došli Srbi kao naručeni, dodatno upotrebljivi zbog njihovog povijesno blesavog mini-pijemontizma i ekspanzionizma, toliko imanentnog političkom mini-duhu. Da se ne bismo morali baviti sobom, a kako su s drugima slične povijesne drame odavno potrošene, okrenusmo se jedni drugima, shvaćajući da su pred nama godine „lufta“ u kojima ćemo zajapureni moći iznova tražiti razlikovnu emancipaciju. Manja neugodnost cijelog plana leži u tome što se između svega moraju zbrajati i žrtve. Srbi su Hrvatima tako trajno državotvorno sklonište i da taj paradoks ne postoji mi bismo ih doživljavali kao Belgijance, tek suparnike u nogometnoj grupi kvalifikacija za odlazak na neko prvenstvo. Ovako, pred nama su i dalje nepregledne „povijesne utakmice“ zbog kojih ćemo jedni drugima tepati sve po spisku.