Izdanje:
U ovoj državi čak ni organizatorima prosvjeda pozicija nije laka niti sigurna. Dok njihove kolege u svijetu onako na prvu, iz rukava, mogu istresti barem desetak relevantnih lokacija gdje treba prosvjedovati, ovi naši jadnici moraju muku mučiti kome će zaurlati podoknicu da to uopće ima smisla. Potpuno je bezveze da te policija pendreči dok se gužvaš ispred institucije čija je moć upitna upravo onoliko koliko je upitna i tvoja inteligencija ako si tamo došao tražiti pravdu. Sumnjam da će najavljeni prosvjedi biti točka prekretnica u ovoj zemlji koju na životu održava čista inercija, ali bi baš oni možda mogli pomoći da se otvori bitno pitanje; gdje su u Hrvatskoj stvarni centri moći? U svojevrsnom vodiču za prosvjede iole pametniji autor odmah bi izostavio Vladu. Niti se gore događa nešto bitno i inteligentno, niti ta amorfna skupina preplašenih činovnika o ičemu odlučuje, niti su njihove ovlasti puno veće od, recimo, vodstva nekog malo boljeg kulturno umjetničkog ili vatrogasnog društva. Kako u ovom, tako i u svim budućim sazivima. Njihova važnost ovisi samo o našoj spremnosti da saginjemo glave i zato kada su zabranjivali okupljanja ispred svoje male špajzice učinili su to baš da bi si nabrusili ego i dirljivo poručili kako bi im imponiralo da ih se netko sjeti. U bilo kojoj prilici. Prosvjedovati bi imalo više smisla ispred Remetinca ili Karamarkova stana. Na ove dvije lokacije stacionirana je moć s različitim predznacima; u prvoj opadajuća, na drugoj prijeteća. Isto tako glupo bi se bilo na onom trgu okrenuti desno i otići pred Sabor. Što biste tamo uopće mogli vikati? Napravite nešto!!? Pa da su išta i mislili raditi u životu ne bi stavljali svoja imena na izborne liste. Ne bi imalo rezona otići ispred Hrvatske narodne banke. Ona i njezin guverener, prijateljski naklonjen krupnom kapitalu, ništa ne kreiraju, tek interveniraju kad voda dođe do grla i proces utapljanja, odgađajući kraj, učine dodatno okrutnijim. Pred upravama banaka bilo bi predaleko, jer bi to značilo da morate na vlak pa u Italiju, Austriju, Njemačku... Ispred Bandićeva poglavarstva bi vam, kad dođete, naplatili parkiranje, ispred Mamićeva stana bilo bi skroz suludo, jer bi se Mamić odmah sprijateljio s vama. Ostaju tek onako,, kao nužno zlo i kolateralne žrtve, sjedišta Agrokora, Atlantic grupe, novi pogoni Luke Rajića, Kutlin izbjeglički centar, Quaestus, T-HT, VIP, Hrvatska biskupska konferencija i slična poduzeća, ali ne zato što su oni za nešto posebno krivi, niti što su apsolutni šampioni pretvorbe i kancerogenog kapitalizma.. Bože sačuvaj. Jednostavno, ovdje nema jačih pa kad je tome tako mogu otrpjeti i malu nepravdu. Nikome od njih neće biti strano žrtvovati se za ovu mladu državu. Uostalom, čine to, tako nam tvrde, već dvadesetak godina. I u reklamama ponavljaju da je to sve zbog nas. Pa kad je tome već tako, red je da im se odužimo. Istom mjerom.