Izdanje:
Zgrozila me najava da će Milan Mladenović dobiti ulicu u Zagrebu. Čovjek se stvarno može čuditi kamo ide ovaj svijet i što je još ostalo, a da nisu učinili s namjerom da nas ponize. A i pitam se, kao i većina dobronamjernih, što je to Zagreb napravio pa mu se ovako iskrivljuje njegova duša, tradicija i ono što je i što simbolizira u modernoj Hrvatskoj? Osim toga, što je spomenuti Mladenović ikada učinio za Zagreb i Hrvatsku i gdje je bio 1991.? Nisam imao niti imam trunku dvojbe da Mladenović, (da pojasnim za većinu dobronamjernih, bivši čelnik beogradskog sastava Ekatarina Velika, preminuo 1994. godine od galopirajućeg raka gušterače), ne smije dobiti ulicu. Tko danas može podmetati ideju da se ulica u srcu hrvatske metropole nazove imenom srpskog rokera? Samo mučki provokator ili onaj tko ne poznaje situaciju, pa ni ne može znati da Mladenović nikako ne odgovara duhu vremena u kojem bi trebao useliti kod nas. Jer ima toliko onih koji ulicu zaslužuju i prije i više i čije bi ime simbolično i doslovno potvrdilo stvarnost koju Zagreb živi. Poput Arkanove Cece. Da ne bi mislili da je to samo zbog dokazanih umjetničkih vrijednosti ove estradne dive uz čiji senzualni glas odrastaju naša djeca, čija se glazba čuje iz ugostiteljskih objekata, odzvanja kao zvono na mnogom mobitelu. Ne, nikako. Cecinom ulicom Zagreb će se zahvaliti svim inim poznatim i nepoznatim umjetnicima koji su pokazali tko su danas Zagrepčani i što uistinu vole, umjetnicima koji su punili Arenu i druge dvorane do vrha, poput Halida, Željka Samardžića, Seke Aleksić, Rozge, Thompsona, Cekija, Vekija, Snekija, Blekija... Ruku na srce, u cijeloj Hrvatskoj imaju više publike no što to ima rock kultura koja bi zato trebala podlijegati zaštiti prava manjina. Možda bi po tom ključu mogla ući i u Sabor, što ne bi bilo loše za ustanovu u kojoj se nekad kilo mozga i sifon prodavalo po dvije marke, a cijena je vjerojatno i dodatno pala. Zbog recesije. Da biste s rock pozicije danas pristali uz hrvatsku većinu i napunili Arenu morate, recimo, poput Hladnog piva najprije postati Parnim valjkom, prestati se ozbiljno baviti glazbom i početi prodavati jeftinu emociju. Jeftina emocija jest ono što pali kod naroda, skupa istina je ono što malo tko voli čuti. A Ceca je cura iz naroda, što znači da su se i Ceca i hrvatski narod našli na istoj razini – jeftinoj. Možda bi zato Mladenovića trebalo pustiti da na miru počiva uz svoje rock kajdanke. Taj “dečko iz vode“ bi doista zaslužio ulicu u nekom gradu. Pitanje je samo da li je u Hrvatskoj uopće ostao koji grad ili su to tek statističke činjenice koje zbog broja stanovnika silom prilika moramo smatrati gradovima. No ima sve to i svjetliju stranu. Osim što su omogućili bandićima i kerumima da ni u čemu postanu netko, pokazali su da i ona vječna utjeha za papke ipak ne stoji i da je veličina stvarno važna. Jer hrvatski se provincijalizam najbolje iščitava u najvećim centrima. Pogotovo kad ga još bacite u Arenu.