Izdanje:
Tom Waits je prevelika faca i previše zanimljiv igrač da bismo rekli da se na njegov novi album, prvi studijski nakon sedam godina, čekalo baš sa skepsom. Ali, određene su rezerve mogle postojati jer je u proteklih dvadesetak godina znao djelovati kao karikatura samoga sebe. Za one koji vole stručnije izražavanje, Waits se nakon albuma “Frank’s Wild Years” (1987.) počeo dijeliti na Waitsa sklonijeg karikiranju i free formama tipa Cpt. Beefhearta te Waitsa koji se drži u granicama normale (koliko god to u njegovu slučaju uvijek zapravo bilo iščašeno). Dobra je vijest za ljubitelje potonjeg Waitsa, da je novi album “Bad As Me” njegov možda i najpristupačniji album od kraja osamdesetih, koji stilski, a dobrim dijelom i kvalitativno, ide tragom radova iz njegove najmoćnije faze: od “Blue Valentine” (1978.) do “Rain Dogs” (1984.) ili “Frank’s Wild Years” (1987.). Album “opasno” otvara pjesma “Chicago”, koju poput parne lokomotive vuku brassovi negdje na pola puta između Dragačevaca i New Orleansa, a oko njih i Waitsova glasa koji nas zove na ukrcavanje plete se gitara Keitha Richardsa. S njim započinje lista popularnih i svima nam dragih gostiju: Red Hot Chillijev Flea pumpa u caveovskoj “Raised Right Men”, a Los Lobo David Hidalgo gitarom i udaraljkama daje štih tex-mex kantine u predivnoj baladi “Back In The Crowd”. Balade su općenito među najboljim pjesmama na albumu (“Kiss Me” kao da je skinuta s “Blue Valentine”, a “Talking At The Same Time” prijetećom atmosferom podsjeća na “Dirt In The Ground”), a svakako treba spomenuti i fantastičan rockabilly a la Waits “Get Lost”. Možda ovo zvuči kao nekakav Waitsov povratak, što nikako nije. On je cijelo vrijeme tu, samo nam se ukazuje u različitim stanjima.