Izdanje:
Što je zajedničko Danielu Radcliffeu, Billyju Bobu Thorntonu, Johnnyju Deppu i P. Puff Daddy Diddyju, osim što su svi bezobrazno bogate slavne osobe? Pa, to da će, ako imaju imalo informacija o njemu, svim silama izbjegavati novi film sumanutog španjolskog režisera Alexa De La Iglesije. Naime, oni svi navodno boluju od koulrofobije, paničnog straha od klauna, a dvojica poremećenih i zločestih klauna iz „Posljednjeg cirkusa“ u paničan bijeg natjerali bi i slavnog Pennywisea iz romana i TV serije „Ono“ Stephena Kinga, dosad najstrašnijeg klauna pop kulture. Osmi dugometražni film ovog Baskijca, kojeg smo zavoljeli kad je poveo futurističku revoluciju invalida protiv lijepih ljudi („Accion Mutante“) i spojio popa, vlasnika death metal dućana s pločama i TV voditelja u potrazi za sotoninim djetetom u predbožićnom Madridu („El dia de la Bestia“), a koji je imao svoj trenutak svjetske slave s „Perditom Durango“, nažalost njegov je najslabiji dosad. Najveći problem „Posljednjeg cirkusa“ su njegove oštre promjene u tonu, koje se događaju nekoliko puta u toku filma. Film počinje kao drama o sudbini jedne obitelji klauna za vrijeme Francovog režima (otac, veseli klaun umire u Španjolskom građanskom ratu, i ostavlja samog malog sina koji zbog toga postaje tužni klaun), da bi se brzo pretvorio u ljubavni trokut između sad starijeg tužnog klauna, njegovog nasilnog klaunskog kolege, inače neformalnog šefa cirkusa, i sisate trapezistice. Mazohizam trapezistice koja dozvoljava da je njen dečko, nasilni klaun mlati, naravno alegorija je na Španjolsku koja je dozvoljavala maltretiranje Caudilla Franca. Tužni klaun tu predstavlja šutljivu većinu španjolskog naroda. No, Iglesija nedugo nakon što je postavio tu situaciju, okreće pojačalo na 11, oba klauna deformira do krajnjih granica i kreće u bezumnu krvavu eksploataciju koja do kraja filma, koji se događa na spektakularnoj Valle de los Caídos, mjestu na kojem su pomiješane kosti komunističkih i fašističkih žrtava rata, u gledatelju iscrpi svaku dobru volju.