Izdanje:
Novi optimizam? Ne. Prema principu „očekuj najgore, nadaj se najboljem“, ono što 2012. godina donosi je zrelost za sustavne preventivne prosvjede. Za nadu ostaje samo to da, uz dobru preventivu, ništa drugo neće biti potrebno. Barem pola demokracije leži u poštivanju procedure, a karijes koji je već počeo nagrizati funkcioniranje vladajuće koalicije, razotkriva se upravo u nejasnim procedurama donošenja političkih odluka. Da, bilo bi bolje da je javnost imala priliku vidjeti opozicijski „proračun u sjeni“ ili provedive alternativne odgovore na rješenja koja (ni)je davala prethodna vlast. No, ovdje nije riječ o tome, ni o nedostatku smislenih najava od budućih ministara, ni o nedostatku informacija o tome tko će zapravo o čemu odlučivati.
Nije se naučilo na račanovim greškama
Riječ je, zasad, o apsolutnoj netransparentnosti oko načina na koji će vladajuća zbirka vladati. Neće to dugo trajati, kao što se i u prethodnoj koalicijskoj Vladi premijera Ivice Račana vrlo brzo razjasnilo tko je „vlada u sjeni“. Tadašnji predsjednici koalicijskih stranaka, koji nisu mogli kroz sjednice i koordinacije Vlade ostvariti svoje ciljeve, ubrzo su ih počeli ostvarivati kroz medije kao „izvori bliski Vladi“ koji bi sustavno bušili rupe u Vladinim planovima. Iako se na tom iskustvu nešto naučilo, ipak se čini - nedovoljno. Ako je suditi samo prema prvoj odluci nove vlasti – onoj o održavanju referenduma o EU za mjesec dana, onda teško da nas nakon solsticija čeka više svjetla, kako to obećava Zoran Milanović. Jer, nakon obećanja tijekom kampanje, kad se, govoreći o datumu referenduma, odbacivao siječanj i spominjala veljača, uopće nije jasno na temelju čega se sada forsira siječanj. Uostalom, tko je zapravo donio tu odluku? Tko je sudjelovao u njenoj pripremi? Tko će biti odgovoran za rezultat referenduma u takvim okolnostima? I oprostite, a kad će se onda promijeniti taj ementaler-zakon o referendumu prema kojem su dosadašnje građanske inicijative za referendum bile unaprijed osuđene na propast? U idealnim uvjetima, referendum o EU provodio bi se tek nakon što bi se uredio nadležni zakon, osmišljen davne ‘92. godine. Prvo bi se, dakle, trebali ustoličiti novi ljudi u Ministarstvima uprave i pravosuđa, koja bi potom trebala okupiti ključne dionike – njih desetak, među kojima i predstavnike Državnog izbornog povjerenstva, stručnjake s Pravnog i Filozofskog fakulteta te Fakulteta političkih znanosti, predstavnike organizacija civilnog društva koji imaju ekspertizu,... Nakon što takva radna skupina pripremi nacrt izmjena zakona, ministarstvo bi ih moralo dati na javnu raspravu – u skladu sa Zakonom o pravu na pristup informacijama i prema Kodeksu savjetovanja sa zainteresiranom javnošću u postupcima donošenja zakona, drugih propisa i akata.
HDZ-ov scenarij donošenja zakona
Tijekom ta minimalno dva tjedna trebala bi se svima zainteresiranima osigurati prilika da nacrt komentiraju; čuli bismo možda različita mišljenja među sindikatima o tome treba li 200.000 ili 240.000 tisuća potpisa građana za raspisivanje referenduma, a s razine lokalne i regionalne vlasti netko bi se sigurno osjetio pogođen idejom o lokalnim referendumima na kojima bi se moglo prelagano ili preteško smjenjivati gradonačelnike. U svakom slučaju, dvadeset glava je pametnije od njih deset i, makar rasprava bila i žučna, nacrt zakona prerastao bi u puno promišljeniji prijedlog, možda s ponudom alternativnih rješenja za određena pitanja. Tek u takvom obliku, Vlada može s ponosom usvojiti prijedlog zakona koji bi zavrijedio da se pojavi u Saboru. A tamo bi ga dočekao matični odbor i svi ostali zainteresirani odbori, sa svim svojim vanjskim članovima – to je još barem 50 glava koje bi sigurno imale dodatne prijedloge ili barem argumente zašto neki ne stoje. Na plenarnoj sjednici sa svim zastupnicima potom bi se trebalo odraditi „prvo čitanje“ - taj zaboravljeni institut raspravljanja i odmjeravanja političkih snaga koji je HDZ-ova vlast izbrisala iz političke kulture, u pravilu donoseći zakone prema hitnoj proceduri. Uz rasprave koje bi onda i mediji mogli smisleno organizirati, ovo bi vrijeme poslužilo radnoj skupini da doradi prvotni prijedlog i odluči koja od ponuđenih rješenja uistinu mogu zaživjeti u praksi. Istovremeno, institucije na koje bi se taj zakon odnosio, mogle bi se početi pripremati za njegovu provedbu. A konačni prijedlog zakona koji bi Vlada na kraju poslala na usvajanje u Sabor, možda bi izazivao nezadovoljstvo jer nečiji prijedlozi nisu usvojeni, ali to nezadovoljstvo bilo bi racionalno, a ne instinktivno - jer ipak bi svi zainteresirani dobili priliku da se sasluša njihove argumente. Vrag je u detaljima, a kad je o proceduri riječ – upravo je razumijevanje tih pravila omogućilo dugovječnost političke karijere ljudima poput Vladimira Šeksa, dok vrh nove vlasti, čini se, pokazuje kronično nerazumijevanje. Ako se zbog „štednje“ vremena iz procesa donošenja odluka isključe svi dionici na koje će se te odluke odnositi, onda će se ponavljati HDZ-ov scenarij: zakoni će biti neprovedivi ili će ih se konstantno popravljati, a umjesto štednje, gomilat će se odgode i kašnjenja. U trenutku pisanja ovog teksta, još uvijek su postojale nade. Međutim, u trenutku čitanja ovog teksta, vraćamo se na njegov početak – vrijeme je za preventivne prosvjede.