Izdanje:
Ljudska bića po svojoj su prirodi vrlo neobična. Tuku se, vole se, smiju ili plaču. Grade, ruše, miluju i razbijaju. Uvijek se nekako svađamo i lomimo koplja oko stvari koje naprosto ne možemo odgonetnuti. Ne da ne želimo, nego ne možemo jer smo naprosto nedorasli odgovarati na velika pitanja univerzuma. Tako su, primjerice, najkrvaviji ratovi u povijesti vođeni zbog vjere u „pravog“ Boga. Polemike i rasprave vode se na temu života poslije smrti ili o nevidljivim silama koje navodno upravljaju našim životima. Knjige koje se bave spomenutim temama prodaju se u milijunskim nakladama. I tako, izgleda da smo to ipak mi! Ti krakati humanoidi koji se cijeloga života vrte oko nedokučivih pitanja. No, možda je najbitnija stvar za kojom ljudi cijeloga života tragaju sreća. Izmišljaju formule, trude se raditi ovo ili ono ne bi li je postigli. Neki pokreću biznise, drugi meditiraju, treći se jednostavno prepuštaju trenutku. „Što je to sreća?“, pitamo se. I dok je današnje neoliberalno društvo kao koncept sreće nametnulo čisti konzumerizam tj. materijalizam, mnogi primjećuju da to nije dovoljno. Mnogi primjećuju da kupovanje stvari i gomilanje kapitala nije sve! Koliko ste puta, recimo, čuli: „Eh, sve što mi treba je toliko i toliko novaca i tad ću moći raditi ono što želim, tad ću biti sretan“ ili „samo mi još trebaju stan i auto i to je to, tada mogu staviti noge u zrak i samo mahati.“ Dok ne ostvarimo taj zamišljeni materijalni cilj zadovoljavamo se malim stvarima koje pružaju trenutno zadovoljstvo. Kupujemo gomilu nepotrebne odjeće, mobitele, laptope, plazma televizore...Ništa čudno! Napadnuti smo i servirano nam je to kao trenutno zadovoljenje naših želja, naše imaginarne sreće. Ovdje moram napraviti malu digresiju kako ne bi pomislili da mi je cilj otkriti formulu sreće ili iznjedriti najmudriji zaključak u povijesti čovječanstva. Nikako! Ja sam samo jedan od onih spomenutih na početku, onih krakatih ljudi koji se cijelog života vrte oko nedokučivih pitanja. Ali htio bih pokazati nešto drugo. Htio bih da nakratko preletimo preko kugle zemaljske i pogledamo neke druge narode, neke druge kulture i društva koja isto tako obitavaju i žive kao i mi.
Šator i zajedničko stado
Kada sam tako pred nekoliko godina držao predavanje o beduinskim zajednicama u sirijskoj pustinji, mnogi su u publici počeli sažalijevati tu musavu djecu koja žive u šatorima. Rastužili su se nad tom neimaštinom i besparicom. No, samo da objasnim: u spomenutoj zajednici u tri šatora žive tri obitelji. Svaka obitelj ima djecu i žive poput hipi komune. Sve što imaju, zajedničko je stado deva s kojima sele preko polupustinjskog krajolika. Svakih nekoliko tjedana muškarci odlaze u selo ne bi li prodali meso deva i kupili povrće. Djeca ne pohađaju školu, ne postoji kod njih TV prijamnik, kompjutor ili playstation. Nešto nezamislivo! I upravo je to ono nad čim se mnogi sažale. „Kako ti ljudi žive bez svih blagodati koje nam je podario tehnološki razvoj?“ Ali oni žive i bez tekuće vode, bez mikrovalne i bez frižidera... Kako? Vrlo lako i jednostavno. Samo problem je ako sreću mjerimo količinom stvari koje imamo, veličinom auta ili debljinom novčanika. Beduini u sirijskoj pustinji izuzetni su ljudi koji su, vidjevši me, uzeli moj maleni ruksak, odnijeli ga u šator, posjeli me i natočili mi šalicu čaja. Nitko od njih nije govorio engleski, a ja sam tek natucao arapski. Nema veze. Ostao sam s njima desetak dana i upijao pustinjski mir i tišinu. Lebdio u jednostavnosti života i punio baterije kao nikad prije. I upravo su mi oni dokazali da čovjek nije sretan kad puno ima već ako mu malo treba. Pokazali su da se njihovo bogatstvo ne nalazi u džepovima ili u novčanicima već u srcima i stavu prema životu. I naravno. Mogli bi sad razglabati o tome kako nije pravedno da djeca ne idu u školu, da oni ne znaju što propuštaju, da su neobrazovani. Ali nismo li neobrazovani i plitki mi koji sve gledamo iz svoje točke, iz svojeg središta? Nije li to egoizam najgore vrste? Nebrojeno mnogo puta sam u razgovorima naišao na konstataciju da su crnci divljaci, Arapi fundamentalisti i da svi skupa žive negdje tamo, Bogu iza nogu. Na kraju krajeva, i mi živimo Bogu iza nogu ali to je sad druga tema. Želim reći da Pariz, London i New York nisu cijeli svijet, a najveći plazma TV nije mjerilo sreće. Štoviše! Na crnom sam kontinentu susreo nasmijanije ljude nego igdje u Europi. U nesretnom Kongu gdje je građanski rat ‘90-ih odnio preko 5 milijuna života, ljudi se smiju. Ima nešto čarobno u tom „srcu tame“, kako je Kongo nazvao Joseph Conrad. Iako su izgubili članove obitelji, vidjeli brojne pokolje, a danas žive s manje od jednog dolara dnevno, taj iskreni smiješak ne silazi s njihovih lica. U selima na rubu prašume Ituri, u kojoj se još uvijek skrivaju pobunjeničke skupine, svaku se večer mogu čuti udaranje o bubanj, pjesma i ples. Ti ljudi uistinu znaju cijeniti život i svu njegovu snagu. Slave ga iz dana u dan i zahvaljuju se što su preživjeli. Ta jednostavnost i pomirljivost uđu u posjetitelja i više nikad ne izlaze iz njega van. Osobno potvrđujem!
Najiskreniji smiješak na Zemlji
Ali nemojmo sad pomisliti da je Afrika raj na zemlji i da se trebamo ravnati njihovim načinom života. To je kontinent s puno problema i puno patnji. S nemirima i ratovima koji su zaboravljeni ili skriveni od očiju svjetske javnosti. Jer zašto bi se o njima pričalo...pa tamo su ipak samo neki divlji crnci koji se vole međusobno tući. Ali opet... iskrenijeg smiješka nisam vidio nego na licima najunesrećenijih ljudi na Zemlji. Koji prokleti paradoks u ovom našem svijetu! I onda kad na Hrvatsku gledaš iz neke druge perspektive, s nekog udaljenog kontinenta ili iz jedne potpuno različite zemlje, dobivaš dojam o veličini i o mentalnom sklopu našega društva. Uviđaš da smo mali i beznačajni na velikoj svjetskoj geopolitičkoj pozornici. Ali što je najvažnije i možda najtužnije, uviđaš kako smo samozadovoljni, neupućeni i egocentrični. Zamislimo hrvatsko društvo kao jednu kuglu. Kada bi tu imaginarnu kuglu presjekli po pola pronašli bi ogromnu jezgru sastavljenu od smrdljivog snobizma. Jer kako bi se uostalom nazvala želja za imanjem najvećeg auta, najveće kuće, najboljeg mobitela...? Spomenute stvari koje naprosto „moramo“ imati nikako nas ne mogu usrećiti, ali svakako nas mogu učiniti manje sretnima ako ih nemamo, a strašno ih priželjkujemo. Prave vrijednosti poput prijateljstva, poštenja, osnovnih moralnih principa se gube. Netko će me sad nazvati utopistom. I ukoliko se to dogodi neću zanijekati konstataciju. Ja sam utopist! Rodio sam se k’o utopist, živim k’o utopist i umrijet ću k’o utopist! Neki kažu da treba odrasti. To uglavnom znači ići na posao koji ne voliš, živcirati se oko kredita, bježati od vlastite familije i voditi bezvezne razgovore u birtiji. Više mi se sviđa ova utopija o kojoj pričam. Više volim mjesto gdje je čovjek čovjeku brat; gdje ne trebaš paziti što pričaš i kako ti stoji kragna.