Izdanje:
Antonio Bronić/Pixsell
Kada su ljetos krenuli napadi anonimnim lecima na ravnatelja Hrvatskog audiovizualnog centra Hrvoja Hribara, Božo Biškupić je u jednom društvu navodno izjavio u stilu: “Stvarno nismo normalni, sad su krenuli napadati i to jedino što je dobro organizirano.” Biškupić je u to vrijeme već bio bivši ministar, ali tijekom svoga dugogodišnjega stolovanja prošao je gotovo sve faze hrvatske kinematografije - od povjerenstava za film pri Ministarstvu kulture do seljenja ovlasti na novoosnovanu specijaliziranu instituciju kakva je HAVC na kojoj nam zavide kinematografije u regiji.
Na žalost, u sjeni tih medijima najvažnijih “žutih” događaja dogodilo se nešto puno veće i značajnije za uvođenje reda u nejaku hrvatsku kinematografiju. Naime, u srpnju je 15. srpnja 2011. godine u Saboru izglasan Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o audiovizualnim djelatnostima kojim su uvedene financijske mjere poticaja za proizvodnju filmova (i drugih audiovizualnih djela), a o kojima su izvještavali svjetski magazini Variety i Screen. – “Nećete uspjeti!”, to je tradicionalni hrvatski uzvik podrške, ali uspjeli smo – kaže Hribar.
Iza svega stoji trik
– Otkako smo u Hrvatskoj gospodarskoj komori prezentirali četverogodišnji koncept hrvatske audiovizualne industrije, a osobito kad smo s tim u ožujku došli u Sabor, postalo je jasno da bismo mogli uspjeti sa zakonskim izmjenama, uvođenjem poticaja i svime ostalim.
Jednostavno, to se u Saboru svima svidjelo, i jednima i drugima. Stekli smo dojam da u Saboru ne vide baš često razrađeni plan za neko područje niti ljude koji su ga spremni izvesti. Iza svega stoji trik: hrvatski producenti i autori, zajedno sa drugima iz filmskotelevizijske zajednice držali su se kupa u presudnom trenutku. To je ono što u Bruxellesu danas službeno zovu “Croatian example”. Zakonskim izmjenama koje su nastupile u srpnju uvedeni su poti-caji za filmsku industriju, pojednostavljen je mehanizam financiranja HAVC-a, a nacionalni plan je postao javno dobro. Osim beneficija za sve koji su voljni snimati u Hrvatskoj, što je ubrzo rezultiralo koprodukcijom s Peterom Greenawayjem, Zakon je unio i red među sve obveznike uplaćivanja u HAVC (nacionalne televizije, telekomunikacijske tvrtke) koji se dotad nisu pridržavali obveza, zbog čega je nastao poprilično velik zastoj u proizvodnji filmova.
A to je pak samo dalo još više argumenata onima koji su bili puno zadovoljniji kada je o filmu skrbilo Ministarstvo, nego sada kada s eo njemu odlučuje neovisno, unutar same struke. – Bilo je živopisno, ali smo se dogovorili – kaže Hribar. – Kad govorite o uspjehu, treba čestitati svima, jer za dogovor je potrebno dvoje, a u ovom slučaju bar petoro. Rezultat je nacionalni audiovizualni proračun koji koliko-toliko omogućuje da sve vrste filma funkcioniraju i da se može poduzeti nešto za međunarodnu i domaći promociju. Devet milijuna eura. To je minimum, ali funkcionalni.
Na pitanje gdje vidi prave razloge tendencija da se film otme HAVC-u i vrati u ruke Ministarstvu, odnosno kakve je rezultate dala policijska istraga o anonimnim prozivkama koje su odjeknule na ljetošnjim festivalima u Puli i Sarajevu, Hribar odgovara relativno šturo: – Svi znamo za nekoliko fanatičnih mrzitelja HAVC-a i čitavog novog modela. Te osobe nam puno znače: zbog njih pazimo na zajedništvo i postupamo sabranije nego što bi bilo da njih nema. Svijet bez negativne energije zove se raj, a u raj još nismo stigli. Što se “anonimki” tiče, i ovdje vrijedi moj prethodni odgovor. Ostalo će vam saopćiti policijska uprava zagrebačka.
Jedino što HAVC-u u ovom trenutku relativno ne ide na ruku činjenica je da pored dobroga ustrojstva, na kojem nam zavide sve zemlje iz regije, hrvatski filmovi na posljednjoj Puli baš i nisu bili osobiti. Ne može se reći da nije bilo čak i vrlo dobrih filmova (“Kotlovina”, “Jozef”), ali problem je u tome što su loši bili toliko loši da se moramo upitati kakvi su bili kriteriji koje su oni (barem na papiru) zadovoljili. – Žao mi je – kaže Hribar – što se naši izvrsni dokumentarci ne mogu vidjeti niti na televizijama niti u kinima, iako se za njih otimaju strani koproducenti. Slično je s kratkim igranim filmom, s animacijom se događaju zanimljive stvari.
Kad smo prije nekoliko godina imali nekoliko briljantnih cjelovečernjih filmova, nismo još imali međunarodni status ni pregovaračku snagu, pa se ti filmovi nisu dokopali Cannesa ili glavne selekcije Berlina. Ove godine na Puli je bilo dosta cjelovečernjih igranih filmova, ali ne znamo da li će koji ući u program nekog velikog festivala. Do sljedećeg ljeta bit će dovršeno još desetak dugih filmova – hajde da to pogledamo pa ćemo donositi sudove. O tome da je Hribar svjesniji problema s kvalitetom recentne produkcije no što bi se dalo zaključiti iz diplomatskog odgovora govori i odluka da na novom natječaju za filmove (završen prošloga tjedna) povjerenici ili izbornici ne odobravaju samo filmove, nego su im dane i ovlasti “nadziratelja” projekta do faze snimanja.
Kao novi povjerenici za dugometražni film, Ognjen Sviličić i Goran Tribuson imaju pravo i dužnost vraćati scenarije na dorade. –Mislim da se stvorila atmosfera sredine u kojoj se nešto događa, u kojoj se nešto pošteno može napraviti – kaže Hribar. – Kladim se da se negdje u ovom trenutku začinje vraški dobar film, iako o njemu još ništa ne znamo. – Ukazano mi je veliko povjerenje i jako mi je drago da je sa mnom u ovom poslu i Goran Tribuson, sam se ne bih usudio to raditi – kaže Ognjen Sviličić koji je posljednjih godina služio nekim redateljima, pa i ne samo kod nas, kao “doktor za scenarije” (Schmidt, Radić, Kozole), a sada je ta uloga proširena na cijelu kinematografiju.
– Većinu ljudi koji rade na filmu izuzetno cijenim i svjestan sam da ću većinu scenarija morati odbiti jer novca ima koliko ima. I to je najneugodnije u cijeloj priči, ali nema druge. Utoliko je veća odgovornost da filmovi koje odaberemo poluče neki uspjeh. Postoje samo dva kriterija uspjeha nekog filma koji se mogu točno odrediti: To je broj gledatelja u kinima i uspjeh filma na relevantnim festivalima, dakle na svijetu ima četiri tisuće festivala a samo tri su zbilja bitna i deset su recimo važni. Kao treći kriterij uspjeha filma bila bi inozemna distribucija našeg filma ali to je postiglo tek par naših redatelja. Nadam se da ćemo odabrati filmove koji će ispuniti ove kriterije ili barem neke od njih. Takvi filmovi moraju imati hrabre i dobro napisane scenarije i utoliko svoju ulogu vidim kao savjetodavnu. Dakle, neću nametati svoju estetiku. Mogu samo reći svoje mišljenje na osnovu mojih kriterija. Od tih kriterija neću odustajati. Onoliko koliko ću se usuditi miješati jest nagovarati kolege da ne odustaju od prvobitne ideje i da tijekom realizacije ne zaborave o čemu je film. To dobro znam jer sam nekoliko puta napravio sličnu grešku - kaže Sviličić.
O HDZ-ovoj vladavini, pa i Ministarstva kulture, može se reći svašta, ali činjenica da je za njihove vladavine proguran ovaj korisni zakon koji je zahtijevao i uvijek nezahvalnu koordinaciju s Ministarstvom financija. Može li promjena vlasti nešto u tom smislu promijeniti?
Vlast ne mijenja autore
– Promijeni li se vlast – zaključuje Hribar - neće se promijeniti hrvatski filmski autori, producenti niti vlasnici kino-mreže, o televizijama da ni ne govorimo. Neće se promijeniti nacionalno vijeće. HAVC provodi nacionalni, ne stranački program, stručna smo javna institucija i podupire nas zakon za koji su glasali svi Saborski zastupnici bez izuzetka. Neki jako važni poslovi u ovom trenutku ovise o Ministarstvu kulture i Ministarstvu financija koji su preuzeli dva temeljna projekta – jedan se tiče javne nabave za digitalizaciju lokalnih kina, drugih mjera poticaja. Bit će važno da članovi nove vlade, koja god bila brzo shvate koliko je važno održati tempo te dvije akcije.