Izdanje:
Zamislite da vas na ulici iznenada zaskoči džepar i vikne: “Novac ili život!” Što biste napravili, dali novčanik ili riskirali život? Upravo je to primjer koji navodi Jacques Lacan u “Jedanaestom seminaru”, jednoj od njegovih rijetkih knjiga prevedenih na hrvatski jezik još 1986. Lacana ne zanima toliko što biste napravili, koliko sam sadržaj te alternative: ta “ponuda”, premda čak i gramatički izgleda kao izbor (zbog disjunkcije “ili”), zapravo nije izbor – ako izaberem novac gubim oboje, ako izaberem život, imam život bez novca. Ukratko, i u jednom i u drugom slučaju ostat ću bez novca. Nije li i predstojeći referendum o EU slična vrsta ucjenjivačke alternative? Može li se pravim izborom nazvati ustrajno desetogodišnje pripremanje i dogovaranje ulaska EU, mijenjanje ekonomske politike i mijenjanje zakona već i prije samog ulaska, o kojem bismo sada, nakon što je to sve već učinjeno, trebali tobože “slobodno” odlučiti? Referendum u tom smislu nalikuje na “lajkanje” na Facebooku: sve što nam preostaje kada netko probranu fotku ili sadržaj ostavi na svom profilu najčešće je “lajkanje” kao neobvezujući čin simulacije dijaloga, a u najboljem slučaju komentar koji je ponovo tek digresija u drugom planu s obzirom na ono što se komentira. I u jednom i u drugom slučaju pravog izbora zapravo nema, izabire se nešto što je već odabrano.
Referendum o ulasku u Europsku uniju također je tema koja se pomno, posljednjih desetak godina, planirala i dogovarala da se bi se sada naprosto zakačila na “zid” i umjesto prave odluke očekivao „prinudni izbor“ koji u srži uopće nije izbor – sve što možete sada jest “lajkati”, reći DA ili NE. Lacan će otići toliko daleko i reći da “pod uvjetima u kojima vam se kaže, ‘sloboda ili smrt!’, sam dokaz slobode koji možete imati jest da izaberete smrt, jer time ćete dokazati da imate slobodu”. Međutim, situacija je danas takva da su, čak i ako izaberete NE, na kraju šanse gotovo nikakve da vas neće prisiliti da ipak kažete DA. Nije li to najbolje ocrtala naša ministrica kada je rekla da bi se referendum mogao ponoviti za šest mjeseci ili godinu dana, ali i upozorila da bi tada Bruxelles mogao ostaviti Hrvatsku da čeka na prijem u paketu s ostalima iz regije. Drugim riječim, “zaokružite DA ili ćemo ostati na Balkanu!”, a čak i ako zaokružite NE, ne brinite, referendum ćemo ponavljati tako dugo dok ne zaokružite DA. Nije li se slični scenarij već odigrao kada je Irska 13. lipnja 2008. na referendumu o Lisabonskom sporazumu odabrala NE? Ono što se nakon toga dogodilo bilo je upravo ono što sada nagovješćuje Vesna Pusić: EU je Irskoj vladi dala još jednu šansu da svoje neobrazovane građane uvjeri u prednost Lisabonskog sporazuma te je za godinu dana održan novi referendum gdje je prevagnulo DA.
Problem predstojećeg referenduma je u tome da je odgovor već sadržan u pitanju, on je unaprijed određen, kao u onom poznatom plakatu za referendum 19. svibnja 1991. na kojem se građane na referendum pozivalo “objektivnom” porukom: “Referendum ZA Hrvatsku”. I onda se čudite da, ako već unaprijed u pitanju imate odgovor, 94,17 posto građana odgovori potvrdno. Danas imamo sličnu situaciju, samo što se ulazak u EU de facto pripremao nakon izlaska iz Jugoslavije, a sve što na referendumu preostaje jest da kažemo da smo “za” DA, ili da kažemo NE tome “za”.
Kada vas netko ovih dana na ulici zaskoči poput Lacanova džepara i upita hoćete li glasati DA ili NE na referendumu, onda ne preostaje ništa drugo nego odgovoriti da se uopće niti ne glasa za EU već naprosto za DA ili NE: svaka politička rasprava ovdje je već unaprijed suspendirana, svaki dijalog već je monolog, svaki izbor već je “prinudni izbor”, a svaka alternativa nije ništa drugo nego ucjena. Referendum za EU najbolji je dokaz da u Hrvatskoj demokracija uistinu ne postoji, da se demokracija svodi na potvrđivanje odluka koje su već donesene, na iluziju izbora tamo gdje izbora zapravo nema. Zašto referendum recimo nije održan 2010. kada je u Ustav, upravo radi članstva u EU, unesena promjena da je umjesto dotadašnje natpolovične većine svih upisanih birača sada dovoljna većina birača koji pristupe referendumu? Ili, korak dalje, odnosno natrag, zašto referendum nije održan prije 3. listopada 2005. kada su službeno otvoreni pregovori s EU? Ili još jedan korak natrag u povijest, zar ne bi bilo logično da je prvi referendum održan još 21. veljače 2003. kada je Hrvatska podnijela zahtjev za punopravno članstvo u EU? Danas smo, dakle, u “demokratskoj” situaciji da odaberemo nešto što je već odabrano zahtjevanjem članstva, otvaranjem pregovora i promjenom Ustava. Ukratko, pred referendum na kojem tobože možemo odabrati DA ili NE, već se nalazimo u situaciji u kojoj se nalazi čovjek pod prijetnjom “Novac ili život!”. Štogod odaberemo, već smo na gubitku, jer demokraciju smo ionako već izgubili.