Izdanje:
Što da radim? Došlo je i mojih pet minuta. Ako je Zoran Šprajc mogao privatizirati središnji dnevnik javne televizije radi opravdane obrane slobode govora o padu Vukovara, onda možda i meni prođe privatizacija privatnog tjednika u ime slobode isticanja vrijednosti novoga premijera. Sad je vrijeme za to! Konačno, i to je ulaganje u njegov neminovni budući pad. Još do prije mjesec-dva nisam imao razloga tome davati ikakav značaj. Zoran Milanović tada je bio političar koji ima ozbiljnih problema sa socijalnom inteligencijom, nedostatkom liderskih sposobnosti, skučenim političkim kapacitetom, bio je autističan luzer koji bi kad god je bila kakva frka jednostavno nestao, razmetao se latinštinom... Tako su otprilike govorili o njemu u vrijeme kad je trebalo novinarske hrabrosti i vizionarstva takvog političara pozvati u svoj dom na porciju društveno odgovornog suchija, kako bi tamo današnji premijer iznosio svoju teoriju o raznim kategorijama prometnih nesreća. Ne zaboravimo, postoje prometne nesreće za koje svi znamo i nesreće koje uzrokuje Radimir Čačić, u kojima “dapače, ljudi koji su stradali nisu bili vezani”. Dakle, u tim okolnostima, čak i gorima od onih koje su prije inauguracije bile pripisivane predsjedniku Ivi Josipoviću, dovoditi se u bilo kakvu vezu sa Zoranom Milanovićem doimalo bi se pomalo mazohistički pa je razumljiva i moja dosadašnja šutnja. Međutim, otkako je 4. prosinca Zoran Milanović u svom pobjedničkom, a zatim i u inauguracijskom govor u Saboru pokazao, tako mu Boga, svoje drugo lice, ne mogu više šutjeti. Taština mi više ne dopušta da prešućujem kako sam, prebirući po web stranici Pravnog fakulteta u Zagrebu, uočio kako sam diplomirao iste godine kad i premijer. Sada svima govorim kako sam s njim studirao, pri čemu osobito godi isticati kako je riječ o jednom od najmlađih europskih premijera u najmlađoj hrvatskoj Vladi, koji je u Saboru održao čvrst, hrabar, pametan, svestran, pošten govor, kažu, drugi najveći u Hrvata, odmah iza nenadmašnog Vlade Gotovca. Osobitu važnost toj biografskoj koincidenciji dao sam vidjevši jednog od naših vodećih intelektualaca Zvonka Makovića s kakvim žarom i razdraganošću djeteta koji je konačno vidio pravoga Djeda Mraza govori o državničkim i liderskim kvalitetama novoga premijera. Toliko se zanio da se po prvi put u televizijskim istupima činilo da Slaven Letica nije mogao doći do riječi. Doduše, divljenje Milanoviću iskazivali su čak i oporbeni zastupnici. Prvo postizborno istraživanje agencije IPSOS PULS koje je objavila Nova TV govori da je s novom vlašću porastao optimizam u Hrvata, a popularnost Zorana Milanovića na razini je one kakvu je imao Ivo Sanader na početku svoje premijerske karijere. Gotovo ljubomorno je primijećeno kako se sada gotovo navija za povećanje poreza barem za dva posto, dok je nekoć problem bio i jedan posto, ili što mediji već pravdaju nužnost sužavanja kolektivnih radnih prava dok su se nekoć dizale bune. To samo govori koliki kredit ima vlada Zorana Milanovića, što joj je sada i najvažnije. Tražio je i dobio pravo i na pogreške*. Takvu metamorfozu u percepciji medija i javnosti u ovdašnjoj političkoj areni gotovo jednakom brzinom prošao je i “anemični”, “stidljivi”, “dosadan kao smrt” Ivo Josipović čijim su se inaugurativnim govorom također oduševili mnogi, da bi mu potom popularnost nadmašila čak i onu Stjepana Mesića, te su njegove kvalitete uočene i u inozemstvu pa su uslijedili počasni doktorati, diplomatski pozivi... I Milanoviću već namještaju posjet glavnog tajnika Ujedinjenih naroda. To bi za Hrvatsku i za Ivana Šimonovića moglo biti od jednakog praktičnog značaja kao i posjet Angeline Jolie pod Josipovićevim pokroviteljstvom za razminiravanje u Hrvatskoj i za Radu Šerbedžiju. U hrvatskom sustavu vrijednosti očito sve polako sjeda na svoje mjesto, slučajno ili ne, baš ovih dana kad se u svakome od nas krije dijete koje barem malo vjeruje u Djeda Mraza. S rađanjem velikog vođe širi se virus kulta ličnosti, od kojeg Hrvati boluju od stoljeća sedmog. U tomu je prijetnja, ali i šansa, kako je nedavno dobro uočio naš “veliki državnik i lider”. Jedino što zasad budi nadu jest da se trenutni nositelj te inače opake društvene bolesti, od posljedica koje će pravosuđe još godinama liječiti i ovu generaciju, zasad ipak ne pokazuje osobiti interes za njeno širenje. Samo da nam veliki vođa u tomu što dulje izdrži.