Izdanje:
Čak i oni koji nisu čitali pjesme Marka Pogačara, vjerojatno su negdje nabasali na njegov možda i najpoznatiji stih: „Jedina strašnija stvar od fašizma je umjereni fašizam“. Nedavno se, kao što to već biva s pjesništvom, na neočekivani način njegov stih pretočio u stvarnost. Najprije je iz upravo objavljenih dnevnika prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana od nekih tridesetak pjesama izabrana jedna kraća pod naslovom „Biti i mniti svemiropolisno“. Potom je Jutarnji list, po prokušanoj metodi iživljavanja nad političkim mrtvacima, odlučio naručiti analizu od trojice hrvatskih pjesnika i kritičara, među kojima je i Pogačar.
Sva su se trojica složila da se odabrana pjesma ne može nazvati poezijom, odnosno da se, u najmanju ruku, radi o lošoj poeziji. Pogačar nas je, između ostalog, podsjetio da su pjesme pisali i Staljin i Karadžić i Mao, dok su Pavelić i Sadam više voljeli romantičnu prozu. „Tako s njima i Tuđman, a za njim i njegovi lopovski kleronacionalistički pačići, Sanader i Jadranka Kosor. Njihovi književni učinci redom su upravo obrnuto proporcionalni količini nesreće koju siju oko sebe.“ Ova se rečenica, međutim, nije našla u Jutarnjem listu. Možda se uredniku naprosto nije svidjelo da se Tuđmanova poezija uspoređuje s njegovim suvremenicima. I tu izuzev skraćivanja teksta, što je uobičajena praksa u hrvatskim novinama ukoliko autor izjave izričito ne zatraži da tekst mora ići u integralnom obliku, nema velikog iznenađenja.
Svi mi znamo da se ni Sanader ni Kosor nisu naročito proslavili svojim pjesmama, a neće to posthumno ni Tuđman. Stoga je Pogačar na kraju svoje kratke analize postavio ključno pitanje: „Tuđman je već godinama pod zemljom, koga briga za njegove smušene pjesme?“ Međutim, uredniku se ponovo nije svidjelo pitanje koje uslijedilo pa je izbrisao poantu čitave analize koja je glasila: „Piše li pjesme Todorić?“. Žaliti se cenzoru bilo bi isto kao žaliti se vlastitom egzekutoru, odgovor je najčešće najperfidnija verzija one „banalnosti zla“ o kojoj je pisala Hannah Arendt opisujući Adolfa Eichmanna „Samo radim svoj posao!“.
A kao što znaju svi koji su se upustili u tu unaprijed izgubljenu bitku, članka 39. Zakona o medijima ionako se gotovo nitko ne pridržava, a čak i ako vam objave demanti, vjerojatnije je da će se on naći u nekoj zabačenoj rubrici pored osmrtnica ili oglasa, nego na jednako atraktivnom mjestu koje je propisano Zakonom. Izbaciti jedno, doduše ključno, pitanje iz nečije izjave, čije je povlačenje sam autor najavio ukoliko bilo što bude mijenjano, stoga ne predstavlja problem današnjim cenzorima. Oni ionako samo rade svoj posao, pa ne osjećaju nikakvu odgovornost. A ako i osjete, pravosudni sistem ionako je na njihovoj strani, kao što su i oni uvijek na strani jačeg. Jer zašto je Todorić ispao iz analize Tuđmanove poezije? Pa upravo zato jer je Todorić najbolji primjer svega onoga što u Tuđmanovom „svemiropolisnom bivanju i mnivanju“ nije valjalo, upravo je on proizvod (ne)slavne Tuđmanove ideje o „200 obitelji“ kojoj danas, doduše, valja maknuti onu zadnju nulu i dodati pokoji dvorac s pogledom na vlastito carstvo.
No samo je jedan sitan detalj ispao iz vidokruga cenzora: kao što mrtvom Tuđmanu ne može naštetiti obdukcija njegove poezije, tako ni Todoriću ne bi naštetilo to pjesnikovo pitanje. Na kraju, ova epizoda puno više nego o Tuđmanu otkriva o sitnim cenzorima koji sjede u redakcijama mnogih današnjih novina, a posebice nekih. Parafrazirajući Pogačarev stih o „umjerenom fašizmu“, mogli bismo zaključiti: jedina gora stvar od cenzure je umjerena cenzura. Drugim riječima, kada Todoriću valja tepati i hvaliti njegovo carstvo onda nema kraćenja teksta, no kada ga se postavlja u kontekst koji velikom gazdi možda i ne bi bio po volji, onda kraćenje teksta nije problem.
Kao što su Tuđmana u nebesa dizali najčešće oni koji sada naručuju egzorcizam nad njegovim lešom, kao što Sanadera sada blate oni koji su mu još donedavno lizali ruke na večerama, tako i danas u Hrvatskoj postoje nedodirljivi zbog kojih se čak i jedno naizgled benigno pitanje pjesnika podvrgava bezočnoj cenzuri. Tragikomedija čitave ove situacije sastoji se u tome što se moć Todorića ovaj puta morala razotkriti ni manje ni više nego kroz Tuđmanovu poeziju. I pošto je „banalnost cenzure“ razotkrila nimalo banalnu sveprisutnost Todorića, pravo pitanje, na tragu rečenog, ostaje: piše li pjesme Todorić?