Izdanje:
Teško je sažeti moj višegodišnji odnos s Jadrankom Kosorom. Kad sam se nekom od svojih prijatelja krajem prošle godine javio iz Kaira, on mi je odmah uzvratio pitanjem: „Jesi li s Jadrankom Kosor?“ Ispalo je da je i moja premijerka u isto vrijeme bila u Egiptu kao i ja, pa je prijatelj pomislio da je logično da smo zajedno. Zašto to spominjem? Prije nekoliko dana bio sam na nekom književnom susretu u Vukovaru, okupilo se desetak književnika iz pet različitih zemalja, bilo ih je i iz Bosne i iz Srbije, ne bez razloga u Vukovaru. Da pokažemo da se upravo kroz književnost mogu graditi zajednički mostovi. I tako, nazove me otac i pita je li Jadranka Kosor također došla na otvorenje. Naravno, u njegovu je glasu bilo stanovite ironije. Saznajem kasnije da je premijerka istu večer bila u Borovu Naselju kako bi svečano obilježila početak radova na izgradnji kompleksa gradskih bazena vrijednog 50 milijuna kuna. Jer što je naša književna večer naspram takvog projekta? Po čemu su književnici koji doista vjeruju u pomirenje, suočavanje s prošlošću i zajednički dijalog važniji od jednog bazena? Drugi dan smo se, naivno misleći da nas premijerka neće pratiti, uputili na ručak u Ilok. No već pri ulasku u restoran, na zidovima su nas dočekale fotografije uvaženih uzvanika, od Todorića do Mesića, a na jednoj crno-bijeloj fotografiji u prvom planu vidimo Sanadera i par kolega kako obilaze iločke podrume, dok u pozadini izviruje glava – pogađate već koga. Bilo je to pred nekih desetak godina, tadašnji premijer sada je u zatvoru, a sadašnja premijerka još uvijek obilazi Slavoniju i prikuplja predizborne bodove. Prema nekim podacima, premijerka je u prošlih mjesec dana proputovala čak 11,000 kilometara, potrošivši pritom 400,000 kuna poreznih obveznika. Za što točno? Za presijecanje vrpci, paljenje svijeća, polaganje kamena temeljaca… Nije ni čudo da je odnedavno počeo kružiti vic u kojem mala djevojčica pita majku: „Mama, mama, mogu li konačno otvoriti čokoladu?“, a ova odgovori: „Sačekaj kćerko još malo da dođe Jadranka“. Korak dalje, opisujući putem vica situaciju u vlastitoj zemlji, ide bugarski politolog Ivan Krastev. Neki bugarski političar nađe se na službenom putu u južnoj Italiji. „Vidiš li ovu ulicu?“, upita ga njegov talijanski domaćin. „Da“, odgovara gost. „Polovica novca otišla je za izgradnju ulice, polovica za izgradnju moje kuće“, kaže Talijan i ponosno pokaže na svoju vilu. „Vidiš li ovaj most?“, pita ga on dalje. Bugarin klimne potvrdno. „Polovica novca otišla je za most, polovica za moj auto“, uzvrati i pokaže na svoj blistavi Ferrari. „A vidiš li ovu školu? Polovica je otišla za nju, a polovica za moj vrt“. Prošlo je neko vrijeme i Talijan otputuje u Bugarsku. Tamo se iznenadi kada pred sobom vidi deset ogromnih vila s velikim vrtovima i deset Ferrarija. „Kako to da si toliko bogat“, upita preneraženi Talijan, a Bugarin odgovori: „Vidiš li ovu ulicu, ovaj most i ovu školu?“ „Ne, nema ničeg“, kaže Talijan. „Da, upravo tako“. Ono što je u drugoj državi vic, u Hrvatskoj je stvarnost. Teško je ne sjetiti se Pelješkog mosta vrijednog 2,4 milijarde kuna, čiji su radovi otvarani već dva puta, 2005. i 2007., da bi premijerka prošli tjedan izjavila da se radovi uskoro nastavljaju. S bugarskim vicem korespondira i nedavni događaj kada je premijerka otvorila novu školu u Svetoj Nedjelji, premda polovica škole još nije sagrađena. I upravo u tom smjeru valja uprijeti pogled s obzirom na čitavu diskusiju oko korupcije u HDZ-u. Problem s korupcijom nisu samo „crni fondovi“, korupcija se ne nalazi samo u skrivenim transakcijama, još je veći problem ono što je bjelodano, sve one transakcije koje su tobože neproblematične, poput bazena od 50 milijuna kuna, poput 400,000 kuna koje smo mi, građani Hrvatske, uložili u Jadrankinu turneju. Istinu takve sistemske korupcije otkrio je nitko drugi nego Vladimir Šeks, izjavivši da polaganje temeljnih kamena, u čemu sudjeluju državni dužnosnici, nije izborna kampanja, već „redovito djelovanje tijela državne vlasti“. Teško je sažeti neki odnos ako ga nemaš. I to je otprilike definicija odnosa koji ima većina naroda s našom premijerkom. Premda nemaju ništa s njom, ona ima sve s njima. Premda bi svatko od nas zapravo htio premijerku koja toliko dobro radi svoj posao da niti ne znaš da postoji, imamo upravo suprotno: premijerku koja je sveprisutna baš zato jer ne radi svoj posao kako treba, nego radi sve što ne bi trebala raditi. Ono što je u drugoj državi vic, u Hrvatskoj je stvarnost. Da vam je samo prije par godina nekakav „vidoviti“ šaman poput Luke Hodaka rekao da će našeg premijera uloviti u bijegu na autocesti, te da će potom završiti u Remetincu, ne biste mu vjerovali. Kao što mu ne biste vjerovali da vam je samo pred par dana rekao da će blagajnica HDZ-a iz vrta iskopati uplatnice crnih fondova, a da će Šeks potom izjaviti kako je kriv osvetnik Zorro. No ne valja ostati opčinjen tim filmskim raspletima, korupcija nije nešto što se krije u vrtu ili „crnim fondovima“, ona je danas redovito djelovanje tijela državne vlasti.