Izdanje:
Građani su frustrirani, a prosvjednici daju glas široj frustraciji oko toga kako funkcionira naš financijski sustav“ – to na Wall Streetu nije rekla Naomi Klein ili Susan Sarandon, već nitko drugi doli Obama. „Imamo previše ljudi bez posla. Imamo neravnopravnu raspodjelu prihoda. Imamo vrlo frustrirane ljude, i ja mogu razumjeti tu frustraciju“ – to pak nisu rekli Michael Moore ili Joseph Stiglitz, koji su se ovih dana također obratili prosvjednicima na Wall Streetu, već nitko drugi doli predsjednik podružnice središnje američke banke u Dallasu, Richard Fischer. Nije to ništa novo. Cinizam vladajućih uvijek se otkriva kada umjesto osude samih prosvjednika, naizgled neočekivano odaju priznanje njihovoj upornosti i njihovim zahtjevima. Naglašavajući paradoks takve situacije, još je Herbert Marcuse u eseju pod nazivom „Represivna tolerancija“ iz 1965. iznio tezu da i tradicionalna kapitalističko-demokratska društva mogu imati totalitarne aspekte: „U represivnom društvu čak se i progresivni pokreti mogu pretvoriti u svoju suprotnost u mjeri u kojoj su prihvatili pravila igre. Uzmite najkontroverzniji slučaj: ostvarivanja političkih prava (poput glasanja, pisanja pisama novinama, senatorima, itd., protesti- demonstracije koje se unaprijed odriču protunasilja) u društvu totalne vladavine služe jačanju te vladavine tako što svjedoče o postojanju demokratskih sloboda koje su, u stvarnosti, promijenile svoj sadržaj i izgubile svoju učinkovitost.“ Drugim riječima, „represivna tolerancija“ je djelotvorna ideologija koja zapravo služi samom jačanju vlasti. Nije ni čudo da su najmanje dvojica represivnih vladara još nedavno koristili istu formulu. Teško je ne sjetiti se prvog govora koji je Hosni Mubarak održao na javnoj televiziji nakon početka egipatskih prosvjeda kada je svom narodu objasnio da je upravo on zaslužan za ovakvu količinu „slobode“. Tom je prilikom rekao: „Ove demonstracije ne bi bile moguće bez slobode izražavanja koje su dane Egipćanima“. Zaboravio je, dakako, napomenuti da je samo par dana prije ugasio Facebook i Twitter. Također je teško zaboraviti govor koji je George W. Bush održao 2003. godine prilikom svoje ratne kampanje u Londonu. S jedne strane imali ste stotine tisuća ljudi na ulicama koji su protestirali protiv rata u Iraku, a s druge strane Busha koji je rekao da „ćemo pomoći iračkom narodu da uspostave miroljubivu i demokratsku državu u srcu Bliskog Istoka“. Kada spojimo te dvije činjenice, dobivamo bizarnu kombinaciju koju je primijetio Slavoj Žižek, kazavši da Bushovu reakciju na masovne demonstracije zapravo treba iščitati u sljedećem smislu: „Vidite, to je ono za što se borimo, tako da ovo što vi radite ovdje – prosvjedi protiv vladine politike – topostane moguće i u Iraku!“ Takav cinizam treba odmah prozreti i podvrgnuti bespoštednoj kritici. Ako se vratimo Obaminoj „podršci“ tekućim prosvjedima, problem nije samo što je odao priznanje sve većoj „frustraciji“ američkog naroda. Obama je, između ostalog, rekao i nešto opasnije – da „američki narod razumije da nisu svi slijedili pravila, i da je Wall Street primjer toga“. Ono što je zaboravio reći jest da su upravo transakcije s Wall Streeta bile pogonsko gorivo njegove predsjedničke kampanje, te da je njegova administracija ubrizgavanjem novca iz džepova naroda na račune banaka spasila čak i one koji nisu slijedili pravila, dočim ono što je uistinu rekao nije ništa drugo nego stari retorički argument poznat kao „a few bad apples“: par trulih jabuka koje su pokvarile čitavu košaru. Nema tome dugo da se ista izlika koristila kako za mučenja u Abu Ghraibu (krivi su pojedini čuvari koji su se iživljavali nad jadnim zatvorenicima) tako u Enronovu skandalu (krivi su pojedini menadžeri koji su zloupotrijebili svoju moć). Istina je, dakako, dijametralno suprotna: ako stavite jabuke u košaru koja je već trula, kolike su šanse da će i one biti zdrave? Poanta je u tome da je sam sustav skrojen tako da omogućuje mučenje u iračkom zatvoru ili korupcijske afere. Dokle ide današnji cinizam nedavno je razotkrio i New York Times objavivši članak „Za neke Wall Street je Main Street“ u kojem je sakupio „svjedočanstva“ okolnih restorana i kafića koji se žale kako im prosvjednici ulaze u toalete, te okolnih stanara koji se žale na buku s ulice zbog koje ne mogu spavati. Jedna tridesettrogodišnjakinja, majka dvoje djece, koja živi odmah nasuprot burze, požalila se da se, unatoč tome što „vjeruje u pravo na prosvjed“, ovdje „radi o susjedstvu u koje dolaze“ i da time „remete mnoge ljudske živote“. Kao što vidimo, malen je korak od brokera s Wall Streeta koji su prvih dana „okupacije“ na prosvjednike gledali s balkona i pritom nazdravljali šampanjcem, do tobože poštene majke koja brine za vlastite susjede. I u jednom i u drugom slučaju, prosvjednici su „šljam“ koji dolaze na ulicu koja je svoj naziv i dobila po zidu koji je branio bogate kolonizatore od Indijanaca. Biti će zanimljivo vidjeti koliko će cinizma iskoristiti hrvatske vlasti uslijed novih prosvjeda, jer ne zaboravimo da je upravo naš ministar policije bio taj koji je prosvjednike nazvao „Indijancima“.