Izdanje:
Nekako u jeku Sanaderova "blagostanja" prije nekih pet godina novinske su naslovnice bile pune naslova o rekordnoj prodaji automobila u Hrvata. U svojem vrhuncu ona je gotovo dostigla nivo kojem su se prodavači nadali početkom ovog stoljeća, 100.000. Godine 2008. prodalo se 88.325 vozila što je bio apsolutni hrvatski rekord. Tada nitko nije pitao koliki je udjel flotne prodaje državnim tvrtkama, bilo je samo bitno da se kupuje, novac vrti...A onda je došlo otrežnjenje. Već 2009. prodaja se prepolovila, 2010. pala još malo da bi se prošle godine čak ponešto oporavila. Ali, u doba kada afere postaju standardna novinska roba a javna je tajna da se na državnim natječajima "mulja", logično je upitati tko je uopće u sveopćoj bijedi kupio i toliko automobila. Prema podacima Promocije Plus više od polovice 41.561 vozila prodanog lani otišlo je tzv. "poslovnim" kupcima. Primjetno je da je velik dio tih "poslovno" prodanih vozila otišao taksi službama. Tako je koncern Pave Zubaka za sebe registrirao velik broj vozila, što za taksi službu, što za rent-a-car. Nekih 70 Toyota registrirao je zagrebački Eko taksi, ostalo je otišlo državnim tvrtkama, ministarstvima poput MUP-a, ponešto i korporacijama. Prosječan se Hrvat, tako i brojke pokazuju, oprostio i od posljednjeg krupnijeg luksuza. Ne i onaj natprosječan, u smislu primanja, dakako, jer i prošle je godine ponovo otišlo tri tisuće luksuznih vozila. Ponešto se luksuza odrekla i nova Vlada koja je broj službenih automobila smanjila za 40, pogotovo nakon što se uvidjelo da državna vozila rade i prekovremeno! Neki su službeni vozači "natukli" toliko prekovremenih da ne moraju raditi sljedećih šest mjeseci. Ministar Linić nada se takvim uštedama dobiti 16 milijuna kuna. No, zašto ministar Linić ne razmišlja tržišno? I dalje smo država čije su trošarine među najskupljima u Europi, povećao se i PDV, ne subvencioniramo "zelena" vozila ... Ti su podaci, zajedno s onim o starosti voznog parka koji još uvijek mjeri 11 godina, istisnuti s naslovnica. Još donedavno obećavajuća hrvatska auto industrija sačinjena od malih poduzetnika gotovo je nestala pa su rijetke i povlaštene cijene za vozila s hrvatskim dijelovima, državu oni ne zanimaju previše. I posljednji trač o dolasku tvornice nekog velikog proizvođača nestao je. AD Plastik, tvrtka kojom smo se nekada dičili, svoje je kapacitete premjestila u Srbiju, Rumunjsku, Rusiju, tamo gdje se stvari događaju. Možda je pragmatično misliti da je bavljenje auto industrijom uzaludno trošenje energije jer se auti i tako i tako ne bi prodavali. Naše je mišljenje - suprotno. Hrvati možda ne kupuju nove automobile, ali se i dalje voze. Posljednja državna akcija sa subvencioniranjem kupnje prvog stana dala je odlične, iako kratkoročne, rezultate. Ne vidimo razloga zašto se isto ne bi pokušalo i s automobilima. Pitanje je to i temeljne sigurnosti u prometu.