Izdanje:
Raphael Lemkin bio bi oduševljen što je njegova kovanica - genocid - koju je osmislio prije 68 godina ušla u svakodnevni govor diljem svijeta, pa i u ovaj kutak koji zovemo Hrvatskom. Tom Poljaku židovskog podrijetla možemo zahvaliti što nam je pitanje povlačenja tužbe za genocid protiv Srbije trenutno jedno od većih moralnih, političkih i pravnih prijepora. Samo godinu nakon prvog javnog pojavljivanja, njegov pravni pojam upotrijebljen je i u nürnberškom procesu, da bi zatim Lemkin sudjelovao u kreiranju Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948. godine. Mnogo godina kasnije ružna strana ljudske prirode poradila je na populariziranju pojma genocid i na ovim prostorima. Tako da se o (ne)povlačenju tužbe za genocid danas razgovara na najvišoj državnoj razini i po kafićima. Nerijetko sa sličnom argumentacijom. Svi sve znaju iako zapravo nitko ništa ne zna, kao i o ulasku u EU. A, znate li ikoga, izuzev Ive Josipovića i još pokojeg profesora kaznenog prava, tko je pročitao sadržaj te tužbe, i gdje se uopće može pročitati? A kamoli naći objektivna analiza. I kako onda realno suditi o tomu što je i sam jedan od koautora popravljene verzije tužbe, danas sklon drugačije zaključivati o njezinoj svrsishodnosti. Josipović danas smatra kako treba procijeniti možemo li uspjeti s tužbom, odnosno je li lakše naše interese ostvariti bez tužbe. Predsjednik je ta pitanja postavio retorički, podrazumijevajući kakav bi trebao biti odgovor. Politički, a ne više pravni, a ni emocionalni, kao kada je tužba bila podnesena. Takvo se razmišljanje sudara s mišljenjem onih koji genocid nalaze već u broju i rasprostranjenosti žrtava strahovitih zločina pa se čude teškoćama u dokazivanju genocida. S druge strane, čak i suci međunarodnih kaznenih sudova koji polaze od definicije iz Konvencije o genocidu često se ne slažu oko toga što je to genocid. Različito odgovaraju čak i na pitanje koliko je žrtava potrebno da bi se neki zločin tako nazvao. Za neke je nužan znatan broj žrtava (što god to značilo), a primjerice u Njemačkoj je za genocid osuđen bosanski Srbin samo zbog jedne žrtve. Isto tako, nisu dovoljna ni višestruka ubojstva, silovanja, mučenja i teror da bi se takav zločin nazvao genocidom. Ono što izaziva najveće teškoće i razmimoilaženja pravnika tiče se specifične genocidne namjere koja se mora dokazati počinitelju, a ta je da je za žrtvu izabrao nekoga upravo zbog njegova nacionalnog, etničkog, rasnog ili vjerskog određenja. Primjerice, čak i ako se složimo da je na Hiroshimu i Nagasaki bacanjem nuklearne bombe počinjen zločin, velika je vjerojatnost da Međunarodni kazneni sud to ne bi tretirao kao genocid nad Japancima jer su bombe bačene radi prekida rata, a ne kako bi uništili tu naciju na određenom teritoriju. Konvencijom o genocidu nisu zaštićene ni političke skupine pa i likvidacija velikog broja političkih protivnika (zločini Crvenih Kmera) ne bi bila tretirana kao genocid. Već i ti primjeri govore, koliko god i brojčano bile iskazane strahote, ne mogu se pravno podvesti pod pojam genocida kako ga je usvojilo međunarodno pravo. Genocidnu namjeru nije lako dokazati jer je rijetko koji počinitelj iskazuje (bilo je primjera u Ruandi) već se ona dokazuje na temelju postupaka počinitelja. Pravni zastupnici Srbije* upravo na tomu inzistiraju. U BiH izuzev za Srebrenicu nema osuda pojedinačnih počinitelja za genocid, te su stoga velika očekivanja od postupaka koji se vode protiv Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Biljana Plavšić je bila optuživana za genocid, ali je u nagodbi ta optužba otpala. U Hrvatskoj su u tijeku suđenja optuženima za genocid u Tovarniku i Lovasu, dok je recimo Županijski sud u Vukovaru u povodu optužbi za genocid u Mikluševcima dvojicu optuženih oslobodio, a ostale osudio za ratni zločin protiv civila. Međunarodni sud pravde 2007. je po tužbi BiH protiv Srbije i Crne Gore presudio da Srbija nije izravno umiješana u genocid u Srebrenici, ali je prekršila UN-ovu Konvenciju o genocidu jer ga nije spriječila i procesuirala počinitelje. Nakon što su se politika i mediji još jednom poigrali emocijama žrtava, usuglašen je hrvatski vanjskopolitički stav prema kojem se o povlačenju tužbe može razgovarati kad se riješe pitanja nestalih, povrata opljačkanog i procesuiranja ratnih zločina, iako tužbu nismo podnijeli radi tih ciljeva. No, s obzirom da u Srbiji predstoje izbori, a i koliko su se dosad trudili riješiti spomenuta pitanja (primjerice, pravno i politički za njih osjetljivo procesuiranje kreatora logora na njihovu teritoriju) objektivno nema razloga opterećivat se temom povlačenja tužbe. Koliko god bi bilo zanimljivo čuti bi li neutralnom Raphaelu Lemkinu bilo prihvatljivo tumačenje kako nema smisla inzistirati na tužbi za genocid s obzirom na upitnost njezina uspjeha, velike troškove, te oportunost zbog izmijenjenih političkih okolnosti.