Hrvatska postaje d.o.o.

Unatoč različitim izjavama koje posljednjih dana stižu iz Vlade hoće li rezovi biti dublji ili plići, odnosno čekaju li zaposlene u državnom sektoru otkazi ili ne, ideja njenog “radikalnijeg” dijela koji predvode prvi potpredsjednik Radimir Čačić i ministar financija Slavko Linić prevladala je blaži koncept rezanja koji je zagovarao drugi potpredsjednik Branko Grčić. Nametnuo se stav po kojem Hrvatska treba postati Hrvatska d.o.o. kojom će se upravljati kao s korporacijom, uključujući sve prednosti i mane takvog modela.

Državi nije važno da bude profitabilna

Tvrtke pod Vladinom kontrolom će se na različite načine ujediniti i biti pod strogim nadzorom vlasti s jasnom podjelom odgovornosti. Za početak je predviđeno pedeset kompanija koje nakon provedenog restrukturiranja, racionalizacije i smanjenja troškova, odnosno otkaza, čeka odluka mogu li zadovoljiti traženu efikasnost i opstati ili će se pokušati privatizirati, gurnuti u stečaj ili jednostavno ugasiti. Imovina će se konačno popisati u Agenciji za upravljanje državnom imovinom (Audio) čije je vođenje Upravnog vijeća preuzeo Čačić. Svoj posao moraju napraviti i ministarstva, posebno se to odnosi na mogućnosti ušteda u uvjetima smanjenog proračuna. Tvrtke u kojima država ima manje udjele će se prodati, a “na bubnju” su i sve ostale kompanije, osim Hrvatskih šuma, Hrvatskih voda i HEP-ove distribucije. Ako bude povoljnih ponuda, investitorima će se najprije ponuditi one koje državi nisu “core business” poput Hrvatske poštanske banke i Croatia osiguranja. Država se želi riješiti svega što joj u ovom trenutku nije neophodno kako bi osigurala novac za 8 iznimno važne investicije, ali se i riješila balasta loših kompanija koje mogu kočiti aktivnost holdinga čudnog imena Hrvatska d.o.o.. Predsjednik Hrvatskog društva ekonomista Ljubo Jurčić tek dijelom podržava ovu ideju, ali upozorava da se država, koja ima politički koncept, ne može voditi kao tvrtka čiji je koncept ekonomski tako da, za razliku od kompanije, država ne može bankrotirati.

- Velika je zabluda da se država može voditi kao poduzeće, posebno ako dolazi od onih koji nikada nisu radili ni u jednoj kompaniji. Uzmimo, na primjer, šume. Državi ne bi smjelo ni pasti na pamet da ih sve posiječe kako bi ostvarila profit. Čelnicima nekog poduzeća posljedice koje bi nastale zbog toga ne bi previše smetale - kaže Jurčić.

Premda plan, posebno za one koji su zaposleni u državnim poduzećima, zvuči katastrofalno, činjenica je da je većina poduzeća “političkim” vođenjem dovedena na rub propasti. Loše poslovanje tijekom proteklih dvadeset godina nekako se pokrivalo različitim potporama, naknadama ili pomoći iz proračuna. Snažna recesija koja je nakon SAD-a i Europe pokorila i hrvatsko gospodarstvo razotkrila je sve negativnosti i “potjerala” vlast da napravi sve kako bi povećala efikasnost.

Spajanjem do otkaza

Najbolji primjer spajanja kompanija u državnom vlasništvu su Hrvatske autoceste i Autocesta Rijeka-Zagreb. O stvaranju jedne tvrtke od ove dvije koje su međusobno komplementarne već je napravljeno nekoliko analiza konzultantskih kuća. Da je spajanje predviđeno, potvrdio je i izvor iz Vlade. Kako je Vladimir Ferdelji, koji je doveden upravo na funkciju pomoćnika ministra infrastrukture zaduženog za njihovo restrukturiranje, nakon kritike rada Vlade već poslije tri tjedna dobio otkaz, proces nije ni započeo. Spajanjem HAC-a i ARZ-a nastala bi tvrtka od 3,5 tisuće zaposlenih koja ne bi mogla vraćati svoje obaveze. Mijat Stanić, predsjednik Nezavisnog cestarskog sindikata, kaže da njegov sindikat pristaje na pregovore s Vladom, ali isključivo o povećanju plaća! - Cilj svih zaposlenih u cestarskim tvrtkama jest da one posluju što uspješnije, a to nećemo postići s otkazima. Spajanje mi se čini razumno, čak i potrebno, jer bi se time smanjio broj poslova koji se prepuštaju vanjskim tvrtkama, što je lani kompaniju stajalo oko 200 milijuna kuna. Također, čuvari ne moraju biti zaštitari, nego naši radnici. Ove dvije tvrtke u mnogočemu su slične - kaže Stanić i naglašava da bi se višak zaposlenih pojavio u rukovodećem kadru koji se duplira i da ga kod radnika nema. HAC-ov sindikat osigurao je iznimno dobre kolektivne ugovore za svoje radnike. Dobivaju regres, božićnicu i uskrsnicu u vrijednosti od 2,5 tisuće kuna, a tvrtka im dodatno uplaćuje 150 kuna mjesečno u treći mirovinski stup. Stanić ističe da se kolektivni ne može otkazati i da sindikat ne radi kako bi članovi bili što siromašniji, nego obrnuto i da od ugovora neće odustati.

Međutim, otkazi u javnim tvrtkama već se naziru. Kako su pripreme za održavanje referenduma o pristupanju Europskoj uniji bile u punom jeku, članovi Vlade valjda nisu željeli uznemiravati građane “nebitnim detaljima”. Točno na dan održavanja referenduma Linić je čak ustvrdio da se regresi i božićnice neće dirati. Dva tjedna poslije odlučio je da se više nema što čekati. Ratnim rječnikom rečeno, prva linija obrane sazdana na povećanju PDV-a na 25 posto i smanjenju rashoda, uz zadržavanje svih postojećih prava državnih namještenika i službenika, sve teže odolijeva. Linić se u subotu građanima obraća preko internetskog servisa Youtube i tek blago mijenja retoriku, ali o otkazima i oštrijoj dijeti od one koju je Vlada usvojila u smjernicama proračuna - niti riječi. Štoviše, na pitanje o “drugoj liniji obrane” koju je prvi spomenuo Čačić na sjednici Vlade, tek lakonski reče da je to zapravo stručni naziv za pregovore s MMF-om i rejting agencijama o tome “što ako se nešto ne dogodi”. “Dakle, nebitno za građane”, umiruje Linić.

Sportske varke tijelom

Međutim, već u utorak - nikada nećemo doznati što se u međuvremenu (ni)je dogodilo - u razgovoru za Bloomberg ministar opet progovara i najavljuje otkaze u javnim tvrtkama, otkazivanje svima koji su primljeni na određeno vrijeme i to već u roku od mjesec dana, ukidanje dodataka i prekovremenih sati, uz punu podršku MMF-a. Dakle, prva linija je pukla i prije nego je utvrđena. Baš kao što čuvena “Maginotova linija” nije pomogla Francuzima u Drugome svjetskom ratu protiv Nijemaca koji su je jednostavno zaobišli, tako je u utorak pala i socijalna osjetljivost toliko puta spominjana za vrijeme predizborne kampanje. I onda novi obrat: Na sastanku sa sindikalcima već dan poslije, u srijedu, opet nova priča. Pardon, stara. Premijer Zoran Milanović i ministar rada Mirando Mrsić kažu da nema govora o otkazima u javnim tvrtkama i da se Zakon o radu neće mijenjati!? Sjetili su se da je smišljeno izbjegavanje spominjanja pravih problema dovelo Kukuriku koaliciju do izborne pobjede. Tretirali su birače kao neupućeno stado koje nije u stanju shvatiti, a kamoli prihvatiti, grubu realnost. Ali i tome jednom mora doći kraj koji je po ponašanju njezinoga tehnomenadžerskoga dijela sve bliži.

Postavljanje države na zdrave noge trebale bi pratiti i banke. Premda se prema njima ne mogu postaviti onako oštro kao prema telekomima kojima su ukidanje posebnog nameta uvjetovali investicijama, ideolozi državnog holdinga puno nade polažu u njih. Od banaka, naime, traže da uzmu učešće u njihovom holdingu i preuzmu vlasništvo u tvrtkama koje ne mogu vratiti kredite čemu se bankari - posve razumljivo - opiru. Iskustvo im je pokazalo da s takvim akvizicijama ne znaju izaći na kraj, a i skloni im stručnjaci tvrde da nije riječ o dobrom rješenju jer će loše tvrtka pokvariti dobre banke, pa ćemo na kraju dobiti i loše tvrtke i loše banke.

Država je počela okrupnjavati portfelj. Povukla je udjele tvrtki vrijedne 1,5 milijardi kuna s Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje na Ministarstvo financija, odnosno državu. Riječ je o Janafu, HPB-u, Končaru i Podravci. Kompanijama koje ne budu prodane ili neće završiti u stečaju država će odrediti novi menadžment koji će se privući višim primanjima i po načinu razmišljanja biti što bliži onome u privatnom sektoru. Žele se strogo odvojiti vlasnička i upravljačka prava, kao i ukinuti podanički odnos menadžmenta prema Vladi. U priču o državi kao tvrtki uklapaju se jasno postavljene investicije teške osam milijardi kuna. Obnovit će se željeznice i HEP-ova mreže distribucije električne energije. Samo se tako može pokrenuti gospodarski rast koji bi Hrvatskoj dao nužan poticaj za izlazak iz krize. Jer dugovi Hrvatske d.o.o. u startu premašuju 130 milijardi kuna. Dakle, više nego što iznosi proračun s tendencijom daljnjeg povećavanja, budući da možemo biti sretni, već ako usporimo njihov rast. Ako uključimo i izdana jamstva ukupan iznos je 190 milijardi kuna. Prihodi države i jedinica lokalne samouprave iznose oko 140 milijardi kuna od čega 60 posto stiže iz poreza. Rashodi su, naravno, viši, a gotovo petina ide na plaće, da ne spominjemo ostale pomoći opće države ili šest milijardi kuna subvencija, od čega na poljoprivredu otpada gotovo polovica. Ovakve cifre neće razveseliti šefove holdinga, kao ni činjenica da 63 tvrtke od posebnog državnog interesa, u kojima radi 110 tisuća radnika, duguju 104 milijarde kuna tako da ni polovan popis Audija po kojem je država u svojim tvrtkama vlasnik 144 milijarde kuna nominalne vrijednosti neće usta razvući u osmijeh.

Pouka zagrebačkog holdinga

Još je gore za njih u državnim službama gdje je zaposleno 70 tisuća ljudi među kojima je, budući holding je već utvrdio, najmanje petina višak. U hrvatskim javnim poduzećima zaposleno je 12,5 posto od ukupnog broja zaposlenih. Prosjek u Europskoj uniji je 6,2 posto. Ni u zdravstvu nije baš bajno. Ovaj iznimno neprofitabilan sektor troši 20 milijardi kuna godišnje. Dobar dio otpada na plaće 70 tisuća ljudi od kojih je 30 posto medicinskog osoblja. Sektor obrazovanja i znanosti još je gori sa 90 tisuća zaposlenih i milijardi kuna troška. Tu je još i 334 tisuće nezaposlenih sa svojim pravima. Samo u siječnju njihov broj je skočio za 18 tisuća. Sve u svemu, negdje oko 1,5 milijuna zaposlenih ljudi nije u stanju “pokriti” niti umirovljenike. Ne treba se ni udubljivati u brojke da se izvuče zaključak kako bez dubinskih reformi državi nema spasa. Hoće li se one izvesti na ovaj ili onaj način također je važno, ali još je važnije da se provedu. Najgori scenarij svakako je puko spajanje državnih tvrtki u jednu zajedničku, kao što je bio slučaj sa Zagrebačkim holdingom gdje su loše kompanije upropastile i one dobre. Uvođenje reda u državni sektor je nužno, pa ako to znači i dio otkaza jer bi se državni sektor mogao suočiti s gorim brojkama od dvadesetak tisuća onih kojima neće biti produžen ugovor o radu i plaćeni prekovremeni. Oni koji prežive, neka se sjete 130 tisuća bivših zaposlenika koji su bili zaposleni u puno opakijim holdinzima od države.

Direktori su vlasnicima dužni podastrijeti račune

Hrvatsku d.o.o. čeka teška godina. Unatoč svim rezovima morat će u 2012. godini namaknuti dodatnih pola milijarde kuna za mirovine i 1,2 milijarde kuna za kamate. Milanovićeva dijeta zasad će obuhvatiti pad primanja zaposlenih za dvije milijarde kuna; niže subvencije za 1,4 milijarde kuna, što će najviše pogoditi poljoprivredu i Hrvatske željeznice koje s druge strane čeka modernizacija pruga i prijevoza preko kredita Europske banke za obnovu i razvoj; smanjenje naknada za dodatnih 500 milijuna kuna te ostalih rashoda za još dvije milijarde kuna. Ukupno, kako je to predočeno u smjernicama proračuna za ovu godinu 6,3 milijarde. Za razliku od direktora tvrtki koje svaku godinu moraju jasno predočiti što i kako misle raditi, šefovi ovog holdinga daleko su da nam objasne gdje i kako će “narezati” toliko milijardi.