Izdanje:
Bilo je samo pitanje vremena kada će rejting agencije poručiti da će nam rejting otići u smeće, ako ne promijenimo zakon o radu. Bilo je samo pitanje vremena kada će vlada jedva dočekati da netko izvana konačno kaže ono što se nije uspjelo promijeniti iznutra. I da se iza zatvorenih vrata sa “socijalnim partnerima” konačno i liberalizira tržište rada. Ukratko, ono što nam uskoro slijedi nije ništa drugo nego “fleksigurnost”, lakša pokretljivost radnika i brže zapošljavanje s jedne strane, a lakše pronalaženje novog posla i veća sigurnost, s druge. Barem na papiru. Najbolje je to opisao talijanski genij Mario Monti, kada je po uzoru na one viceve u kojima najprije slijedi loša vijest, a onda dobra, nedavno izjavio da se “mladi moraju naviknuti da više nemaju radno mjesto za cijeli život”, ali da to nije tako loše jer je “isto radno mjesto cijelog života MONOTONO” i “dobro je mijenjati i prihvaćati izazove”. Naravnono, kao u onom vicu o doktoru koji oboljelog od raka tješi time da se kad stigne kući neće ni sjećati te loše vijesti jer ima Alzheimera, i talijanski je premijer zapravo jednu te istu lošu vijest izrekao na dva načina.
To vidimo kada na dva nedavna hrvatska slučaja primijenimo taj postulat. Bismo li onom 37-godišnjem Zagrepčaninu koji je donedavno prosjačio na Dolcu jer od 2008., premda ima čak dva fakulteta, ne može pronaći posao, ili pak onoj Primoštenki koja je 15 dana po sedam sati stajala ispred dućana i čekala da je vrate na posao, mogli reći da ne brinu, jer je “isto radno mjesto cijelog života monotono” – i dodati “dobro je mijenjati i prihvaćati izazove”: ipak je zanimljivije prositi ili stajati pred dućanom, upoznat ćete nove ljude, razviti svoju kreativnost, itd. Ironija je u tome da je prvi zbog svoje kreativnosti zaista i dobio niz poslovnih ponuda, dok je druga na kraju ipak vraćena na posao.
Ostatak pročitajte u tiskanom izdanju