U kazalištu i samo za plaću danas rade isključivo ludi glumci

Kad je polovicom siječnja 2012. Drama HNK Zagreb izvela svoju prvu ovogodišnju premijeru, malo je tko uočio da od 15 glumaca na sceni, samo njih pet u istoj kući jest i zaposleno. Teatar koji domaće porezne obveznike stoji čak 10 milijuna kuna više nego li cijela hrvatska kinematografija zajedno (!), ima 41 zaposlenog glumca i glumicu, ali eto, predstavu ne može izvesti bez deset gostiju. Od toga je njih osam, uz dodatne honorare, stiglo iz drugih zagrebačkih gradskih kazališta u kojima su – na plaći.

Koliko god bile omražene nogometno-kazališne metafore, pokušajte zamisliti situaciju u kojoj Guardiola usred prvenstva posuđuje igrača Mourinhu ili ako baš hoćete Balakovu? Ne možete? E, onda o hrvatskom teatru – nemate pojma. Jer iste te siječanjske večeri, dok su gosti iz drugih teatara u HNK igrali ‘Maškarate ispod kuplja’, domicilni su glumci - oslobođeni gnjavaže da svoju plaću i zarade - kućne budžete podebljavali zarađujući honorare par tramvajskih stanica dalje. U Histrionima, privatnoj umjetničkoj organizaciji, koju su samo zagrebački porezni obveznici u prošloj godini dotirali sa 1.240.000 kuna.

Neki su - sasvim je izvjesno - nekog vraga te večeri i snimali. U svakom slučaju radilo se. Koliko ste puta sve to kao porezni obveznici platili, nikome nije palo na pamet. Istovremeno zemljom je tumarala mala vojska nezaposlenih glumca i onih u statusu samostalnih umjetnika, a za koje posla jednostavno – nema. Gradska ih kazališta ili ne trebaju ili ne mogu uposliti, navodno zbog nedostatka novca, nezavisna produkcija je na izdisaju, a snima se – na kapaljku i to po mogućnosti, s poznatim licima. Takvim i sličnim primjerima već se godinama krčmi onih bijednih 0.8% BDP-a, koliko ih Hrvatska izdvaja za kulturu, a svaki dosadašnji pokušaj da se u to ludilo uvede reda bio je unaprijed osuđen na propast jer je uvijek pokušavao sanirati samo posljedice, ali ne i uzroke cijele priče.

Budimo pošteni – nisu glumci HNK Zagreb krivi što u rečenim ‘Maškaratama’ nisu sudjelovali. Redatelju je za predstavu trebalo sedam lutkara, a intendantici nacionalne kuće punih godinu dana, koliko predstavu planira, nije palo na pamet da svoje glumce obrazuje u baratanju lutkama. Pa neće valjda ulagati novac u vlastite zaposlenike? Jok. Jednostavnije je, iako ne i jeftinije, zaposliti - tuđe. Istovremeno, nije baš ni intendantica kriva za sve. Neke glumce koje već godinama ne može natjerati na pozornicu - sve i da hoće - ne može otpustiti. U gotovo svakom domaćem teatru postoji barem jedan glumac ili glumica za koje se više nitko i ne sjeća kad su posljednji put bili na sceni, iako plaću uredno primaju. Postoje, međutim, i oni ‘nadljudi’ koji i nakon cjelodnevnog snimanja TV serija ‘jednako’ kvalitetno uspijevaju još odigrati i večernje predstave.

Ostatak pročitajte u tiskanom izdanju