Izdanje:
Ivo Sanader opet je glavna vijest. Pažnja nacije fokusirana je samo na njega. Iako se čini da je već davno o njemu rečeno sve što se moglo, usredotočenost medija na njegov lik ne jenjava. Dugo smo pripremani na suočavanje ne s bivšim premijerom već s “ratnim profiterom”. I zbog toga, koliko god je suđenje stres za svakog optuženika, Sanaderu je kao vrsnom komunikatoru koji je više nego doktorirao na odnosima s javnošću, a što je posljednji put demonstrirao na saborskom povjerenstvu, ulazak u sudnicu olakšanje. Tek rijetki mu mogu stati uz bok u iskorištavanju javne pažnje. U tome je bez ikakvih ograda jedan od najvećih profitera. Kakav je na muci saznat ćemo tek ako i kad bude suočen sa vjerodostojnim svjedočenjima i opipljivim dokazima da je kao zamjenik ministra vanjskih od Hypo banke dobio proviziju od 3,5 milijuna kuna kako bi ta austrijska banka ušla u Hrvatsku.
Što je ratno profiterstvo Sanader s gnušanjem odbija optužbe da je ratni profiter. Njegov obrambeni tim dodaje kako čak i da je uzeo proviziju to nema veze s ratnim stanjem pa tu nema ratnog profiterstva. Iako će za javnost to malo značiti, za Sanaderovu sudbinu to pravno “filozofiranje” oko toga što jest ili nije ratno profiterstvo od presudne je važnosti. Kako suđenje Sanaderu bude odmicalo, sve više će biti propitivanja, ne samo u Sanaderovu okruženju, je li u redu da on bude jedini optužen kao ratni profiter. Uz sve one prodavače ratnog plijena, mešetare s humanitarnom pomoći, švercere oružja, nafte, alkohola, cigareta, novca i špekulante koji su po višim cijenama prodavali oružje i vojnu opremu, namirnice...
Što je to ratno profiterstvo?
Najjednostavnija, laička definicija bila bi da je to bogaćenje iskorištavanjem ratnog stanja. U Americi je prva pomisao na to kompanija Halliburton koju je prije nego je postao potpredsjednik SAD-a vodio Dick Cheney jer su u Iraku prodavali WC školjke po 1000 dolara, a čekiće po 600 dolara. Konačno, ne vodi li se većina aktualnih ratova zbog profita. Naš je Domovinski rat bio rasterećen takvih motiva, ali je obilovao profiterskim pričama od kojih su neke, uglavnom sitnije, već tada procesuirane. Uglavnom se radilo o preprodaji oružja, zlouporabama humanitarne pomoći i ratnih kredita.
U novinskoj arhivi našli smo požutjeli članak o “novim oblicima kriminala na riječkom području” u kojem se početkom 1992. godine o ratnom profiterstvu govorilo kao o novoj kriminalnoj pojavi. Nedavno, kad je Večernji list evocirao priče o dodjeli stanova, Andrija Hebrang je u polemici sa Nadanom Vidoševićem stambeno zbrinute dužnosnike koji su uzimali veće stanove nazvao ratnim profiterima. Je li onda ratno profiterstvo i bogaćenje glazbenika na ratnim i domoljubnim pjesmama? Što je s članovima VONS-a koji su svojedobno prema objavljenim stenogramima sa sjednica znali da je naša nafta u trgovini sa Fikretom Abdićem završavala i kod neprijatelja. I premijerka Jadranka Kosor je u travnju u povodu donošenja zakona koji omogućuje progon ratnih profitera iznijela jednu od mogućih definicija kad je rekla kako “više ništa neće biti isto za one koji su nečasno radili, koji su se okoristili neposrednom ratnom opasnošću za stjecanje profita te kupnju i prodaju tvrtki ispod cijene”. Bivši predsjednik Stjepan Mesić pak, aludirajući na Miroslava Kutlu prije godinu i pol je izjavio:‘’Jasno da se može nazvati ratnim profiterstvom ako netko u to ratno vrijeme kupi 167 poduzeća. Što to drugo može biti?”.
Tada je spomenuvši i Ivicu Todorića, prema pisanju tportala, rekao kako nitko ne smije biti nedodirljiv uz ogradu kako su potrebni i dokazi. U nekim bi opisanim slučajevima radi terminološkog razgraničenja možda pomoglo kada bi se uveo pojam legalnog ratnog profiterstva, koje je nemoralno, ali nije nezakonito i kažnjivo. U tu kategoriju spadaju i menadžerski 9 >>> krediti kojima su prema izvješću Hrvatske narodne banke iz 2002. godine od 1992. godine 22 banke odobrile 29 tisuća menadžerskih kredita ukupno vrijednih nešto više od milijarde i pol kuna za kupovinu dionica i udjela u 404 privatizirana poduzeća. U izvješću Novog lista navodilo se kako je najveći pojedinačni iznos kredita dodijelila Varaždinska banka jednom zaposleniku Kraša u iznosu od 49 milijuna kuna. Valja podsjetiti kako su članovi uprava i novopečeni vlasnici tada umjesto svoje imovine davali “dionice kupljene na kredit”, dok su banke kreditna sredstva pronalazile u staroj deviznoj štednji. Dakako, ne treba imati iluzija kako bi se ti slučajevi danas mogli obnoviti.
Tu rupu u zakonu od koje su profitirali oni koji su tada “ratovali” za tvrtke nije se moglo onda, pa ni danas se ne može kriminalizirati. Dakle, ne pretjerujmo s očekivanjima! Je li i eventualno Sanaderovo uzimanje provizije na državnom položaju za trajanja rata čin koji danas podliježe samo moralnoj sankciji, ili se ipak ne razlikuje od svih ostalih slučajeva iskorištavanja ratnog stanja za vlastite potrebe? Ako se Sanader obogatio na državnoj funkciji za rata, sudu javnosti to će biti dovoljno. Ali, za sud, ključna je pravna definicija ratnog profiterstva iz Zakona o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije. Taj je zakon i omogućio podizanje optužnice protiv Ive Sanadera.
Dorh ovisi o prijavama i dokazima
Državno odvjetništvo zasad ne vodi nijednu istragu za ratno profiterstvo jer u svojim arhivama nisu našli slučaj koji zbog zastare ranije nije bio procesuiran. Za nove slučajeve, nužne su prijave onih koji nešto znaju, a i onda je pitanje kvalitete materijalnih dokaza ako ih uopće ima. Anonimno inicirani slučajevi Slavka Linića i potom virovitički slučaj, ili HSP-a protiv Željka Keruma zasad su se pokazali neozbiljnima. Tek će se vidjeti hoće li i što biti od slučaja nezavisnog vijećnika u Sinju Mire Bulja koji je kazneno prijavio nepoznatog počinitelja za nestanak 1,4 milijuna DEM namijenjenih za kupnju oružja 1991. godine, o čemu je pisala Slobodna Dalmacija. Prema tom izvoru, sporni je novac kao pozajmica završio u sinjskoj Trgosirovini pa je proslijeđen zagrebačkoj tvrtki Meteor Paper obitelji Tedeschi. O konkretnim slučajevima u DORH-u odbijaju govoriti.
Što se tiče pretvorbe i privatizacije, zamjenik državnog odvjetnika RH Dragan Novosel izvijestio nas je kako su sva državna odvjetništva u zemlji obradila ukupno 659 predmeta u kojima su našli 104 slučaja u kojima je svojedobno kaznena prijava odbačena ili se odustalo od progona zbog zastare. – U tim slučajevima postoji mogućnost primjene Zakona o nezastarijevanju ali spisi se proučavaju kako bi se ustanovilo ima li osnova za nastavak progona. U većini preostalih slučajeva tužitelji su već ranije ocijenili da nema potrebne vjerojatnosti da je počinjeno kazneno djelo, osim ako se naknadno ne pojave nove činjenice, ili je slučaj pravomoćno okončan. Na već presuđene stvari nema mogućnosti primjene Zakona o nezastarijevanju jer je temeljno pravno pravilo da se ne može dvaput suditi o istom – obrazložio nam je Novosel koji s prof. dr. Petrom Novoselcem surađuje u pripremi stručnog rada upravo na temu Zakona o nezastarijevanju za seminar koji će se uskoro održati u Opatiji.
Predsjednik Josipović o štetama
Kad je lani u listopadu predsjednik Ivo Josipović obrazlagao potrebu za izmjenom Ustava kako ratno profiterstvo i pretvorbeni kriminal ne bi zastarjeli, iznio je procjene Svjetske banke prema kojima je u privatizaciji samo 50 posto poduzeća društveni kapital smanjen za četiri milijarde njemačkih maraka, 370 tisuća radnika ostalo je bez posla, 22 posto gospodarskih subjekata završilo je u stečaju, te je “nestalo 2,8 milijuna metara četvornih zemljišta i 90 tisuća četvornih metara objekata”, kako je tada objavio Večernji list. O dimenzijama problema privatizacije govori i nalaz Državne revizije iz 2003. godine u 227 privatiziranih trgovačkih društava u kojima je utvrđeno počinjenje 45 kaznenih djela i 67 prekršaja. U 33 slučaja već su ranije bile podnesene kaznene prijave dok je čak 65 prekršaja okončano zastarom. Dakako, na prekršaje se nezastarijevanje također ne odnosi .
Definicija ratnog profiterstva i bez slučaja Hypo izaziva teoretske prijepore. U stranim zakonodavstvima nije pronađen primjer definicije ratnog profiterstva koja bi se mogla primijeniti kod nas. Stoga su se i odlučili ratnim profiterstvom, uz određene uvjete, nazvati niz kaznenih djela (zlouporaba položaja, mita, pronevjere, prijevare, utaje poreza...) koja su i prije bila propisana. Zbog toga se ne može prigovoriti da je riječ o novim kaznenim djelima koja nisu postojala kad su počinjena. Samo što ih se sada ako su učinjena pod određenim okolnostima naziva ratnim profiterstvom. Da je slučaj Vladimira Zagorca s draguljima sada otkriven, on bi i pravno bio tretiran ratnim profiterom.
No, je li to slučaj i sa onima koji su se nekoć hvalili kako su prvi milijun zaradili naslovna tema 10 švercajući u kamionima dinare da bi ih u BiH pretvarali u njemačke marke. Nema dvojbe, ali pitanje je pribavljanja dokaza. Početkom devedesetih Hrvatsku je pogodila pošast zvana financijski inženjering, koja je građanima odnijela gotovo sto milijuna kuna. Neki od tih slučajeva otišli su svojedobno u zastaru. Iako se i to događalo za rata, a i prijevare su u popisu kaznenih djela koja ne zastarijevaju, nastavak progona u tim slučajevima nije moguć. Jer, nema dokaza koji bi te prijevare doveli u vezu sa “ iskorištavanjem ratnog stanja i neposredne ugroženosti neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti države”. Dakle, nije isti pravni položaj nekoga tko je primio mito za nešto što se ne može dovesti u vezu sa ratom, i recimo zapovjednika koji je primio mito da oslobodi zarobljenika. U potonjem slučaju nema zastare kad god slučaj bude otkriven. No, ni svaki takav ratni kriminal neće biti procesuiran već samo ako je na taj način ostvarena “nesrazmjerna imovinska korist”.
S obzirom na tu sintagmu moglo bi se zaključiti kako se neće procesuirati sitni ratni profiteri. I treći bitan uvjet je vremensko određenje jer se kazneno djelo ratnog profiterstva, što vrijedi i za pretvorbu i privatizaciju, mora dogoditi “u vrijeme Domovinskog rata i mirne reintegracije, ratnog stanja i neposredne ugroženosti neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti države”. Sve što je tomu prethodilo, ili se nakon toga dogodilo, podliježe uobičajenim rokovima o zastari. Mirna reintegracija je završena 15. siječnja 1998.godine, što je dakle krajnji datum za nezastarijevanje ali isključivo pretvorbenog i privatizacijskog kriminala, jer je za ratno profiterstvo uvjet postojanje ratnog stanja. U Deklaraciji o Domovinskom ratu, kao i u Zakonu o hrvatskim braniteljima navodi se da je rat trajao od 1991. do 1995., a u Zakonu o odgovornosti RH za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga Domovinski rat trajao je od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. godine.
Koji datum je važeći, odgovorit će sudska praksa. Slučaj Hypo za koji se tereti Sanader dogodio se 1995. godine. Njegov će odvjetnički tim dvojbe pravne teorije unijeti u sudnicu. Jedna od tih je i je li zastara institut procesne ili materijalne naravi. U potonjem slučaju u konkurenciji dvaju zastarnih rješenja primjenjivalo bi se ono koje je, što je i ustavni imperativ, povoljnije za Sanadera. U prvom slučaju nema prepreke za nezastarijevanje. Zapravo opredjeljivanje za jednu od teorija u praksi se svodi na pitanje jeste li za progon ratnog profiterstva, pretvorbenog i privatizacijskog kriminala ili niste. Potvrđivanjem optužnice za Hypo zasad je i ta dvojba riješena.
Novo kazneno djelo prekida zastaru
Sanader se može izvući i ako njegovi branitelji uspiju dokazati da kreditiranje izgradnje i kupnje veleposlanstava 1994./95. godine nema veze sa ratnim stanjem. U tom slučaju nema ratnog profiterstva pa ni nezastarijevanja. Međutim, i u tom slučaju optužba za Hypo protiv Sanadera može se sačuvati kroz odredbu Kaznenog zakona koja propisuje da se zastara prekida svaki put kad počinitelj “počini isto tako teško ili teže kazneno djelo”. I tada počinje ponovno teći. Za zlouporabu položaja rok zastare kaznenog progona je deset godina, pa bi zastara za Hypo nastupila 2005. godine. Ali, protiv Sanadera se vodi istraga i zbog sumnje da je 2004. zloupotrijebio položaj predsjednika Vlade jer je od makarskog tajkuna Marijana Primorca dobio BMW.
Time se 2004. godine zastara prekida i zastarni rok ponovno počinje teći. Taj nam primjer savršeno ilustrira zamršenost prava i kako samo zbog formalnosti netko može visiti o niti koja ga dijeli od višegodišnje zatvorske kazne. Pod spomenutim okolnostima moguće je da Sanader bude osuđen za zlouporabu položaja, a ne za ratno profiterstvo, ali što ako bi naknadno bio oslobođen za slučaj Primorčeva BMW-a koji je bio pretpostavka na kojoj se gradio zaključak o prekidu zastare. U tom bi slučaju to bio razlog za obnovu postupka pa bi zbog neprekinutog tijeka zastare duljeg od deset godina, Sanader bio oslobođen i u slučaju Hypo. Primio proviziju ili ne. Očito, čak i unatoč dokazima, Sanadera neće biti lako osuditi za ratno profiterstvo, a izgledno je da bi mogao ostati usamljeni optuženik.