Izdanje:
Pixsell
Bila su to vremena kada se nisu postavljala suvišna pitanja. Ivo Sanader i Ivano Balić obilazili su Hrvatsku kako bi zajedno s lokalnim šerifima slavodobitno postavljali temeljce za velebne sportske dvorane. Govorili su nam da moramo biti sretni što je Hrvatska dobila čast da organizira Svjetsko rukometno prvenstvo, pa je bogohulno i pomisliti da je nešto preskupo. Samo je bilo važno, uvjeravali su nas, da se ne osramotimo kada nam dođu gosti iz cijelog svijeta. Sjećamo se i danas kada su Milan Bandić, Ivo Sanader i Ivano Balić zakopali kamen temeljac za Arenu Zagreb koja će građane Zagreba i Hrvatske, jer sve troškove plaćaju po pola, u konačnici stajati čak 238 milijuna eura.
Nije to bila jedina investicija. Po istom ili sličnom planu počele su, poput šampinjona, nicati dvorane u Splitu, Zadru, Osijeku, Varaždinu i Poreču. Kako su pisali mediji svijet je bio zadivljen našom organizacijom, ali samo tri godina od nezaboravnog tuluma nema više ushićenja. Ivo Sanader je “najdraži gost” u sudnicama, Ivano Balić “melje” cigarete umjesto protivnika, a dvorane, ili kako smo im tepali arene, grcaju u dugovima. Sada je jasno da je Svjetsko rukometno prvenstvo bilo samo alibi za sofisticiranu prevaru koju su, ruku pod ruku, osmislili građevinski lobi i visoka politika, dok su mediji i sportaši bili samo pomoćni kotačići koji su učinili sve što su mogli, a mogli su puno, da se grade ti, sada se to dobro vidi, nepotrebni “dvorci”. Još bi mogli i prihvatiti ovu građevinsku avanturu da je cijena izgradnje bila kolikotoliko realna, a ne možda i tri puta viša od normalne. - Sigurno se je da su cijene bile dva do tri puta veće od realne.
To je bio sustav pomoću kojeg se izvlačio novac - kaže dr. Jure Radnić, profesor na Građevinskom fakultetu Splitu i dugogodišnji žestoki kritičar građevinskog lobija koji je imao velik utjecaj na politiku i forsirao da se gradi i kada za to nije bilo razloga. Kad se u sve to upleo i model javnoprivatnog partnerstva, kojeg mnogi opisuju kao javno-privatnu pljačku, onda nije čudno što su hrvatski građani tako skupo platili jednu u biti drugorazrednu svjetsku manifestaciju. Kako je to sve bilo isplanirano, možda se najbolje moglo vidjeti na primjeru Osijeka. Tadašnji osječki gradonačelnik Anto Đapić želio je izgraditi dvoranu po modelu javnoprivatnog partnerstva. Računica mu je bila nevjerojatna.
Dvorana koja je u startu stajala 24 milijuna eura trebala je nakon dugogodišnje otplate stajati čak 120 milijuna eura. Toliko bi grad i država morali platiti privatnom partneru. - Da nama se dogodila dvorana po Đapićevom modelu, mi bi se mogli objesiti - kaže gradonačelnik Osijeka Krešimir Bubalo. Na sreću, pobunili su se na vrijeme pa su Đapić i Sanader morali odustati od projekta. Na kraju je država iz proračuna platila dvoranu koja je stajala 24 milijuna eura. Bubalo otkriva da bi dvorana stajala znatno manje od Đapićevih 120 milijuna eura i da je grad digao komercijalni krediti. Da su to učinili, ukupni troškovi s kamatama ne bi bili veći od 45 milijuna eura. A znamo da je 45 milijuna eura skoro tri puta manje od 120 milijuna.
Originalni članak objavljen je u tiskanom izdanju